UNI Europa Grafički sektor (UNI EG), održao je 31. listopada 2014. godine u Bruxellesu konferenciju o kolektivnim pregovorima na kojoj je sudjelovalo 16 zemalja uključujući i našu zemlju, odnosno oko 35 sudionika.
Ekonomska situacija, kao posljedica političkih prilika, dovodi do sve većih problema u gotovo svim državama Europe, bez obzira jesu li članice EU ili samo njeni partneri. Grafički sektor uz sve to prošao je i prolazi kroz tehnološke i tehničke promjene.
Stagnacija i slab oporavak
Sve više je pritisaka i napada na kolektivne ugovore, koji su u Europi u većini zemalja još uvijek na nacionalnoj ili sektorskoj razini. Vrši se pritisak da se ti ugovori prebace na pojedinačne ugovore na razini kompanija kako bi se na taj način počela potiho i trajno smanjivati prava koja iz tih ugovora proizlaze.
Bilo je smanjenja plaća, u Njemačkoj to je uzrok manjka koji vidimo na razini potražnje u Europi. Ekonomski rast u EU zoni u prvom kvartalu 2014. godine je mali, iznosi 0,2%, a u drugom kvartalu je na nuli. Neke zemlje bilježe pad i u prvom i u drugom kvartalu, npr. Italija, Francuska je u oba kvartala na nuli, a Njemačka, nakon rasta u prvom, u drugom kvartalu pada. Stopa rasta koja se predviđa za 2016. godinu je 1,6%, predviđali su 2,0%, ali su onda ipak spustili na 1,6%. Na toj razini gospodarskog rasta u kraćem roku nije moguće povećati zaposlenost, samim time i potrošnju te se pokrenuti prema izlasku iz krize.
Kriza koja je Europu zahvatila 2008. godine nije na vrijeme prepoznata te Europa nije imala razvijene mehanizme za njeno zaustavljanje. Rezultat niza bezuspješnih ekonomskih eksperimenata kojima se pokušalo riješiti probleme, danas je kriza s dvostrukim dnom kojoj se ne nazire tako brzi kraj. To znači da u trenutku oporavka koji je nastupio 2010. godine, on nije bio dovoljno jak da povuče ozbiljniji rast industrijske proizvodnje i zaposlenosti te se neminovno dogodio ponovni pad. Europa je danas jednim dijelom ušla u područje deflacije, što je vrlo opasno i zabrinjavajuće i može rezultirati dugoročnim problemima, daljnjim padom proizvodnje, a time i zaposlenosti. Jedina zemlja u EU koja je imala kakve-takve ozbiljne naznake da sebe, a time i Europu izvuče iz krize je Njemačka, ali ona je ipak u ovom trenutku sama po sebi preslaba, ne toliko gospodarski koliko politički, da cijelu EU izvuče iz krize.
Hrvatska je također već duže u stagnaciji i kod nas nema nikakvog rasta ni ove, a niti sljedeće godine, jer ulazimo u izbornu godinu u kojoj će politika određivati sve. Samim time projekcije rasta za iduću godinu nisu uvjerljive i vjerojatno će pasti u vodu.
Minimalna plaća zadnja linija obrane
Posljedica krize od 2008. godine za sindikate je promjena radnog zakonodavstva, s ciljem smanjenja prava, što je dovelo do smanjenja članstva. Polazna točka za kolektivne pregovore je niža nego prije nekoliko godina. Imamo 18 država članica u EU gdje je porast plaća ispod rasta produktivnosti. Radnici ne žive iznad svojih mogućnosti. Rusija je vanjski faktor, ali igra ulogu u rastu i razvoju posebno vezano na energetski sektor.
Kategorija minimalne plaće ne postoji u svim zemljama EU, te bi ju trebalo uvesti u svim državama članicama EU kao polazište za ozbiljno pregovaranje jer u zemljama koje imaju određenu minimalnu plaću iskustva su pozitivna. U najvećem dijelu zemalja instrument pregovaranja uključuje minimalnu plaću te se ona smatra posljednjom linijom obrane. Minimalna zakonska plaća je rezultat manjka članstva i snage pregovaranja. U Njemačkoj, primjerice, sat minimalne plaće iznosi 8,5 eura, u Španjolskoj 4, u Mađarskoj osnovni minimalac po satu iznosi 1,8 eura, za kvalificirane radnike je on 1,2 eura, zatim 2,2 eura za radnike sa stručnim obrazovanjem, dok akademski obrazovani radnici imaju 10% viši minimalac.
Iskustva pojedinih zemalja
U većini zemalja EU zone statistički plaće rastu više od inflacije. Svaka zemlja ima još i neke svoje dodatne probleme pa smo u izlaganjima saznali da Njemačka ima sve manje radnih mjesta, a samim time i članstva tako da nisu sigurni hoće li uspjeti za dvije godine, kada sadašnji ugovor ističe, ponovno postići ugovor na nacionalnoj razini.
U Danskoj situacija nije loša, u nacionalnom ugovoru imaju dodano da svake tri godine ostvaruju pravo na šest tjedana obrazovanja (usavršavanja), svake dvije godine obnavljaju nacionalni ugovor, nemaju nezaposlenih u sektoru, u zadnja dva mjeseca imaju 10% manje članstva radi zatvaranja kompanija. Belgija bilježi inflaciju od 0,2%, 37% radnika su članovi sindikata. Cipar je jedna od zemalja memorandum trojke od ožujka 2013. godine. Nezaposlenost im je 16%, a najveći problem su mladi ljudi (jedan od troje nema radno mjesto), traže posao u Engleskoj, Australiji, bilo gdje samo ne na Cipru, imaju dva nacionalna sporazuma, jedan za novine i časopise, a drugi za ambalažu. Novine im bilježe pad za 40%, časopisi 75%, a ista situacija je i s oglašavanjem. Najveći dio časopisa se više ne objavljuje, a oni koji su ostali sad su dodaci novinama. Kako bi izbjegli otpuštanja, pregovaraju s poslodavcima, imaju sporazum za 2013. i 2014. godinu. Smanjenje plaća je bilo 13%, a u cijelosti su imali smanjenje od 20,7%. U sporazumu imaju klauzulu koja kaže da će se 2015. godine plaće i dodaci vratiti na prijašnju razinu (+20,7%). Cilj im je spasiti radna mjesta, preživjeti, osigurati nacionalni sporazum. Svoje izlaganje su završili zaključkom kako je sadašnja situacija teška za radnika, stablo se savija u ovom trenutku, ali se ne bi trebalo slomiti.
Hrvatska u cijeloj EU priči ima malo drugačiju situaciju. Kod nas krizu još uvijek nisu ozbiljno shvatili i osjetili ni poslodavci ni državni aparat, već je ona svaljena i uporno se svaljuje samo na leđa samih radnika. Kod nas nema kolektivnog ugovora na razini države ili sektora, nego se sve rješava na razini kompanija. BDP pada već nekoliko godina i vratili smo se na razinu od 25 godina unatrag. Nezaposlenost je 18,9%, a većinu nezaposlenih čine mladi. Prosječna bruto plaća iznosi 1.044,00 eura, a neto je 725,00 eura, prosječna mirovina je 280,00 eura. U djelatnosti imamo 20 kućnih kolektivnih ugovora i oni pokrivaju 75% članstva. Postojeći ugovori se produžuju s istim ili nižim razinama prava. Poslodavci vrše veliki pritisak na otkazivanje ugovora, smanjenje plaća i svih ostalih prava. Minimalna plaća u Hrvatskoj iznosi 390,00 eura, odnosno 37% prosječne plaće.
U cijeloj Europi provode se reforme radnog zakonodavstva. U Hrvatskoj bi čak mogli reći i na silu, a to rezultira sve većim brojem nezaposlenih dok istovremeno zaposleni gube svoja prava. Forsira se “fleksibilnost” pri zapošljavanju, ali i pri otkazivanju ugovora o radu, što se tumači dobrim za radnike, jer, eto, na taj način mogu brzo naći novi posao. Istina je zapravo da sve brže ostaju bez njega. Ugovori o radu za stalno postaju nemoguća misija. I na kraju nas tješe da je sve to super, kako je tek moglo biti (a bit će).
Zaključci konferencije
Zaključci ove konferencije su:
• Na razini sudionika konferencije postoji 21 kolektivni ugovor na nacionalnoj ili sektorskoj razini.
• Radnici u Francuskoj, Njemačkoj, Islandu i Norveškoj su postigli ciljane smjernice, ali ne u svim ugovorima.
• Rast primanja u većini zemalja prati inflaciju.
• Masovno smanjenje članstva u sindikatima, posebno u Španjolskoj.
• Glavni prioritet sindikata su financijska pitanja, kao rast realnog dohotka prema kupovnoj moći (cilj pregovora je da realni dohodak zadržava istu kupovnu moć).
• Kvalitativni prioriteti su stručni treninzi (seminari), savjetovanja te regrutiranje novih članova.
• Politička situacija i zakonske promjene u mnogim zemljama dovele su do poteškoća za sindikate i smanjile prava radnicima (Belgija, Španjolska, Mađarska…), što je zabrinjavajuće.
