Prvi sastanak u okviru projekta UNI Europa grafičkog sektora: Predviđanje promjena u djelatnosti sigurnosnog tiska održan je u Bruxellesu 10. i 11. veljače 2020. godine. Projekt financiran sredstvima Europske unije ima za cilj analizirati stanje u sigurnosnom tisku, trendove razvoja sektora, te razinu i razvoj prava radnika, ali i zahtjeva prema njima u pogledu potrebnih znanja i vještina. Prvi sastanak bio je koncentriran na stanje sigurnosnog tiska prvenstveno u Europi, i njegovih trendova, druga faza u lipnju bit će usmjerena na uvjete rada, razinu prava radnika i socijalni dijalog, a krajem godine Projekt će biti okončan završnom konferencijom na kojoj se očekuje i prisustvo predstavnika poslodavaca. Ovom sastanku u Bruxellesu ispred Sindikata grafičara i medija prisustvovali su sindikalni povjerenici iz Agencije za komercijalnu djelatnost iz Zagreba, Zoran Kveder (glavni) i Davorin Šaramo te predsjednik Sindikata Darije Hanzalek.
Stanje sigurnosnog tiska
Sigurnosni tisak globalno obuhvaća nekoliko vrsta složenih visoko vrijednih proizvoda; novčanice 41,5%, zaštićeni dokumenti 21,1%, certifikati 13,8%, osobne iskaznice 8,1%, putovnice 6,5%, čekovi 4,1%, marke 3,3%, ostalo 1,6%. Sektor globalno prihoduje preko 30 milijardi dolara godišnje te generalno ima pozitivne trendove s godišnjim rastom od 3-5%. Ipak, taj rast manji je od predviđanja koja se često pokazuju previše optimistična.
Najveća tržišta su Azija i Pacifik s oko 62% prihoda, posebice Kina. Razlozi su jasni; mnogoljudne zemlje sa sve većom uređenosti unutarnjih odnosa, rastom gospodarstva, posebice turizma, a uz to područje je i dalje pretežno orijentirano plaćanju u gotovini. Europa čini 12% globalnog tržišta sigurnosnog tiska, a njezina karakteristika je stabilnost (osim čekova koji su u padu).
U ovoj specifičnoj djelatnosti osjeća se prijelaz s papira kao osnovnog materijala na druge složenije i izdržljivije materijale.
Novčanice i dalje značajno platežno sredstvo
Novčanice se koriste na svim tržištima, ali u različitim su udjelima u odnosu na elektroničko plaćanje. Tako se u Singapuru i Nizozemskoj novčanice koriste samo 40%, a u Poljskoj, Rusiji i Italiji prevladavaju s 95%, dok se na Tajlandu, Maleziji i Egiptu koriste čak 99%.
Iznenađujuće čak i u mnogim razvijenim zemljama i dalje se previđa rast proizvodnje i novčanica. Razlozi tome su povjerenje, sigurnost i privatnost koje osigurava plaćanje novčanicama, gubitak povjerenja u elektronički sustav plaćanja nedavnim slomovima financijskih tržišta, niske kamate koje usmjeravaju na štednju u gotovini te rizici u elektroničkoj trgovini zbog čega ljudi i dalje vole keš. Razvoj alternativnih oblika plaćanja kao što je Bitcoin ili plaćanje i razvoj novih oblika novca preko gigantskih internetskih servisa, nije se proširilo u očekivanoj mjeri. Uz rizike koje ove inovacije nose niti države ni vlade nemaju dovoljno povjerenja u njih te se ne žele odreći niti riskirati u ovom važnom dijelu suvereniteta.
Imajući u vidu da je keš i dalje popularan te uz rast gospodarstava, pučanstva i sve veće emisije novca te zamjenu starih novčanica, djelatnost tiskanja novčanica barem srednjoročno ima sigurnu budućnost. Štoviše, idućih pet godina predviđa se rast proizvodnje novčanica na većini našeg globusa, dok se u Europi i Rusiji predviđa zadržavanje sadašnje razine, a njezin pad samo u SAD-u. Što se tiče Amerika, posebno Južne Amerike, vlade investiraju u ulaganja i tiskare novca, u Aziji kineske tvornice traže nove kupce. U Africi se očekuje rast tržišta novčanica s cjelokupnim razvojem kontinenta.
Tiskanje novca u Europi
Što se tiče tiskanja novčanica, stanje u Europi je različito. Europska centralna banka određuje maksimalni obujam eura, a nacionalne banke određuju vlastitu kvotu u danim okvirima. No, od 2014. nacionalne banke mogu dodatno tiskati novčanice s time da to mogu učiniti i kroz slobodno tržište pa i privatne specijalizirane tiskare kojima se tako želi dati ravnoteža u odnosu na državne. Sve to može voditi i u nestabilnosti i teže kontrole sustava.
Dio nacionalnih banaka, posebice većih zemalja, tiska novčanice u tiskarama koje su u njihovom vlasništvu ili čak njihov sastavni dio (Francuska, Italija, Austrija, Njemačka, Grčka, Španjolska). Dio nacionalnih banaka, među kojima je i Hrvatska, koristi uslugu tiska na posebnim natječajima, a davatelji usluge mogu biti neke od susjednih državnih, ali i privatnih multinacionalnih tiskara. Na ovaj ili onaj način, svi se ipak pridržavaju načela da se euro, ali i druge europske valute, tiskaju u okviru Europe, uz sve zahtjeve koji se moraju ispuniti.
Gdje se tiskaju kune
Nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske, 23. prosinca 1991. godine uveden je hrvatski dinar koji se i tiskao u Hrvatskoj, u Zrinskom iz Čakovca. Jedna od tada vodećih domaćih tiskara posljednjih godina je u sve težoj poslovnoj situaciji te se danas nalazi u stečaju.
Dana 30. svibnja 1994. uvedena je hrvatska kuna, a koja je od tada tiskana u Njemačkoj u Giesecke+Devrient Currency Technology iz Münchena.
Od 2011. godine naše kune se tiskaju u Österreichischer Banknoten-und Sicherheitsdruck iz Beča.
Naše kovanice se proizvode u Hrvatskom novčarskom zavodu iz Svete Nedelje, koji je u većinskom vlasništvu Agencije za komercijalnu djelatnost.
S obzirom na sve veću složenost procesa, tehnologija i troškova, u području tiskanja novčanica stvara se velika konsolidacija koncentracijom na nekoliko velikih tiskara sa širokim spektrom klijenata ne samo u okviru Europske unije već i izvan nje. Vodeće „državne“ tiskare novca na području Europe su Bundesdruckerei (Njemačka), OeBS (Austrija), Banque de France, IMBISA (Španjolska), Banka d’ Italia, a privatna je De La Rue.
Radnici razmjenjuju informacije i stajališta, ali samo u okviru grupe državnih tiskara pod ingerencijom nacionalnih banaka sve pod okriljem Europske centralne banke, koja u suštini donosi odluke bez prevelikih konzultacija s predstavnicima radnika. Odluke koje donose nacionalne banke čak i ponekad u međusobnim dogovorima, donose se daleko od radnika. Izazov je kako ubuduće ostvariti veći utjecaj od strane radnika koji rade u sektoru, ne samo iz pozicije radnih prava već i stručnosti, jer upravo oni koji rade imaju konkretna specijalistička znanja o tehničkim mogućnostima i zahtjevima promjena u procesima proizvodnje.
Gotovina ili kartica?
Rijetke su se zemlje, poput skandinavskih, jasno odredile za smanjenje ili u konačnici ukidanje gotovine i njezinu zamjenu elektroničkim sredstvima plaćanja.
Možemo raspravljati koje sredstvo više odgovara. Gotovina jamči privatnost u pogledu imovinskog stanja građana, ali i raspolaganja novcem, te određenu samostalnost od bankovnih institucija. S druge strane, ona je pogodna za obavljanje sumnjivih transakcija i djelatnosti, izbjegavanje plaćanja poreznih i drugih obveza prema državi. Budimo pošteni, konkretno u nas i dalje gotovina podržava sivu ekonomiju, rad na crno i izbjegavanje plaćanja svih davanja na rad. Elektroničko plaćanje često je brže, moguće ga je izvršiti na veće udaljenosti, a može biti sigurnije u smislu rizika nošenja novca, ali s druge strane otvara rizike zloupotrebe osobnih podataka i krađe identiteta. Elektroničko plaćanje lakše se prati, što omogućuje učinkovitiji nadzor (ne)dopuštenih transakcija, ali i kontrolu pa i restrikcije korištenja novca.
Gotovina – pravo građana
Argumenti su na jednoj i drugoj strani, a opsežne društvene rasprave o ovom pitanju su izostale. Bez obzira na sve argumente u korist elektroničkog plaćanja, mnogi mogućnost plaćanja u gotovini ističu kao pravo građana, od zaštite privatnosti, slobode raspolaganja vlastitim novcem, pa i slobode štednje. Također se ističe da gotovina ima svojevrstan zaštitni faktor među građanima niže platežne moći i standarda te da bi u slučaju isključivo elektroničkog plaćanja njihov pristup novcu i životna pozicija bili još teži. Ovome u prilog idu i podaci da se većina plaćanja ispod vrijednosti od 5 eura obavlja kovanicama te da upotreba kovanica raste. Tek kada se plaća u iznosima većim od 50 eura, to se počinje većinom činiti elektroničkim putem.
Pred Europskim sudom pravde u tijeku je jedan postupak u kojem građanin traži svoje pravo na plaćanje u gotovini bez obzira na (veliku) visinu iznosa transakcije.
Osobne i putne isprave bilježit će rast
Putne, identifikacijske isprave i zaštićene dokumente sve više karakterizira dodavanje novih razina zaštite, ali i elektroničkih elemenata kao nositelja informacija. I u ovom području očekuje se dodatan globalni rast, posebice kod identifikacijskih i putnih isprava. Dok zemlje u razvoju tek razvijaju sustave identifikacije svih građana, razvijene zemlje unaprjeđuju standarde u svojim sustavima. Uz težnju da svi ljudi na svijetu imaju identifikacijske isprave, rast populacije, trgovine, turizma i putovanja, upućuju da je rast u ovom području neizbježan. Na to dodatno utječu i pojačane migracije te opasnosti od terorizma, što rezultira pojačanom kontrolom kretanja građana s ciljem održavanja sigurnosti i suvereniteta.
Dio tržišta neočekivano liberalan
I u ovom dijelu sektora dio tiskara je u vlasništvu države i rade poslove identifikacijskih i putnih isprava za nju (Hrvatska (AKD), Njemačka, Francuska, Španjolska, Portugal, Italija, Poljska, Češka, Grčka, Rumunjska, Bugarska). Dio država nastupa komercijalno te preko natječaja nalaze one koji će raditi ovaj posao za njih (Austrija, Mađarska, Slovačka, Velika Britanija, Skandinavske i Baltičke zemlje, zemlje Beneluxa). Iznenađuje kako je malo regulacije oko natječaja za ove važne isprave, no za sada proizvodnja za njezine potrebe ostaje u okvirima Europske unije.
Globalno govoreći o putnim ispravama mogu se prepoznati dvije grupe zemalja. U prvima je naglašen gotovo nacionalni interes da se one proizvode u vlastitoj državi (Kina, Rusija, SAD…) ili postoje snažni uvjeti, standardi i kontrole u slučaju proizvodnje izvan zemlje. S druge strane iznenađujuće je da postoje zemlje s izraženo fleksibilnim pristupom i kojima je gotovo jedini kriterij trošak odnosno isplativost (Malezija). Iznenađuje sve veća liberalizacija sektora sa sve manje ograničenja, unificiranih standarda, smanjenja naglašenosti interesa suvereniteta.
Elektronika ulazi, ali i otisak ostaje
Elektronika sve više ulazi u ovo područje posebice vezano uz identifikacijske dokumente i putne isprave. Uz daljnji razvoj oko 90% putovnica bit će opremljeni i elektroničkim sustavima, kao i 70% osobnih iskaznica, dok se kod vozačkih dozvola, zdravstvenih iskaznica i slično očekuje manja, ali i dalje značajna zastupljenost. Stoga se postavlja pitanje što je tisak, a što elektronički segment, odnosno njihovo zajedničko egzistiranje i sinergija su neizbježni. Iako je moguć razvoj i prema jednom jedinom čipu, jednoj jedinoj iskaznici za sve, koja bi se mogla ugraditi i u tijelo građana, sve do takvih futurističkih scenarija tisak i dalje ostaje važan segment, jer dokument mora biti nosiv i vidljiv. Pokazuje se da velike zemlje koje imaju više od nekoliko milijuna stanovnika, zbog brojnosti i velikih izazova sigurnosti i zaštite za sada ne mogu prijeći na potpuno elektroničke sustave poslovanja s građanima koji bi se obavljali preko jednog jedinog čipa ili šifre. Također za putne isprave vizualni element i fizički otisak podataka vjerojatno će ostati neizostavan, jer uza sve rečeno mnoge manje razvijene zemlje još nemaju sustave čitanja elektroničkih podataka niti su usklađene s njima.
Lanac nadogradnje vrijednosti osobnim i u putnim ispravama u tiskarama dosta je širok. Jer nakon nabave temeljnih materijala kao što su papir, plastika, tinta, zaštitni i elektronički elementi, tiskare nastavljaju sve procese; tiskaju „prazne“ isprave, rade pre-personalizaciju dodatkom operativnog software sustava, insertiraju elektroničku komponentu i na kraju u pravilu rade i personalizaciju dokumenta prema svakom budućem korisniku.
Dinamičan i inovativan sektor
I tu je tržište iznimno dinamično. Dinamični su proizvodi koji se stalno unaprjeđuju, posebice dodatnim elementima zaštite, s obzirom na to da je, kao i kod novčanica, zaštita od krivotvorenja esencijalni element samog proizvoda. Uz to, ovdje se javlja još više zahtjeva i standarda s ciljem zaštite osobnih podataka od krađe ili zloporabe.
Osnovni princip jest da u pogledu sigurnosti svi proizvodi uvijek moraju biti korak ispred onih koji bi ih pokušali krivotvoriti ili zlorabiti, a to podrazumijeva stalnu inovaciju i razvoj. Stoga je i ovaj segment iznimno otvoren inovacijama, poboljšanjima i sve višim standardima sigurnosti i zaštite, a uz to i razvoju alternativnih i što izdržljivijih materijala, alternativnih dosta ranjivom papiru.
Ostali proizvodi
Proizvodnja poštanskih marki i u posljednjih pet godina pala je u Europi za 17,3%, no one i dalje u određenoj mjeri ostaju u upotrebi. Čekovi nestaju iz uporabe mnogih zemalja, no iako uz negativne trendove i dalje se koriste u nekim razvijenim zemljama kao što su Francuska, Italija, Brazil i SAD.
Komercijalne marke koje se koriste za autentifikaciju proizvoda, njegovog porijekla, ili potvrdu plaćenih poreza i davanja (npr. cigarete, alkoholna pića…), u značajnom su porastu proizvoda te se predviđa njihovo udvostručavanje u razdoblju od 2010. do 2020. (DH)
Budućnost rada u sigurnosnom tisku
Procjenjuje se da u području sigurnosnog tiska u Europi radi oko 30.000 radnika. U najvećim tiskarama radi i po nekoliko tisuća radnika (G&D 4111, Bundesdruckerei 2700, Delarue 2491, Gemalto 1800, PWPW 1800…). U većini radi po nekoliko stotina radnika (u Agenciji za komercijalnu djelatnost zaposleno je oko 350 radnika), dok su one s manje od 200 radnika rijetkost, što je razumljivo zbog složenosti procesa.
U sve većoj koncentraciji tiskara ovog područja razina prava radnika ostaje raznovrsna. Mnogi imaju odličnu razinu prava. No, spajanje i gašenje pojedinih tvornica ili odjela, često i politički uvjetovane odluke, uzrokuju viškove i otkaze, a ponegdje i zapošljavanje na određeno vrijeme ili čak na „ugovore od nula sati“. Stoga i u ovom sektoru postoji opasnost da se konkurentnost počne temeljiti na smanjenju razine prava radnika, seljenjem pogona i „utrkom prema dnu“. Ovu opasnost potenciraju u prvom redu privatni poslodavci, posebice multinacionalne kompanije, vođeni isključivo profitom.
Dvije trećine poslova obavljaju kvalificirani radnici srednje razine znanja i vještina. Sektor, dakle, ne nose samo visokokvalificirani radnici, kao što se to na prvi pogled čini s porastom zahtjeva za IT stručnjacima i inženjerima, a za kojima raste potražnja i u svim drugim djelatnostima. Niskokvalificirani radnici čine 11,2 posto i zauzimaju sve manji udio. I kod (srednje) kvalificiranih radnika, koji čine 2/3 sektora, naglašena je visoka razina specijalizacije, čak i viša no u ostalim grafičkim branšama.
Treba na kraju podvući da je za sigurnosni tisak karakteristična vrlo velika razina inovacije, ali i visoka razina regulacije procesa, a što se reflektira i na zahtjeve prema radnicima te konstantnu potrebu za obrazovanjem i usavršavanjem. Pravovremeno i aktivno podizanje kvalifikacija, a ponekad i prekvalifikacija, nužne su prilagodbe za radnike koji žele dugo vremena raditi u ovom području. Cjeloživotno učenje neizbježno je za radnike sigurnosnog tiska.
