Bolna transformacija hrvatskog gospodarstva ima brojne negativne posljedice, a jedan od stalnih pratilaca tog procesa je uništavanje proizvodnje. S nekim morbidnim zadovoljstvom se od početka devedesetih pa sve do sada radi na likvidaciji proizvodnih pogona koji su Hrvatsku svojevremeno svrstavali u srednje razvijenu europsku industrijsku zemlju. Pri tome, sprda se sa socijalističkim mastodontima, s prezirom se govori o zastarjeloj gospodarskoj koncepciji koja bi se po novome trebala zasnivati na uslugama, a posljedica svega toga je da je od svih nekadašnjih takozvanih socijalističkih zemalja Hrvatska najgore prošla. Od 1990. pa sve do sada praktički nije ostvaren nikakav porast bruto društvenog proizvoda, dok ga je, na primjer, Poljska udvostručila.
Pustoš na sve strane
S lica zemlje nestale su mnoge tvornice, a one koje su nekim slučajem ostale samo su blijeda slika prošlog sjaja. U nekadašnjim perjanicama gospodarstva poput Končara ili Plive sedamdeset i pet posto radnika je manje, a samo oni malo stariji sjećaju se Prvomajske, Tvornice parnih kotlova, Jugoturbine, sisačke željezare, Jugoplastike, Rikarda Benčića, tvornice ferolegura i desetke drugih manjih ili većih tvornica. Proizvodnja je proglašena zastarjelom djelatnošću, no tragedija je u tome da za tu proizvodnju nije nađena nikakva zamjena. Mi ne razvijamo ni usluge koje su trebale biti nositelj razvoja jer smo naše banke, telekomunikacije, naftnu industriju prodali strancima koji nama pružaju te famozne usluge i iz Hrvatske izvlače novac.
Usput budi rečeno, najvitalnije europsko gospodarstvo, ono njemačko, temelji se upravo na industriji i s Kinom vodi bitku za mjesto prvog izvoznika svijeta. Očito, Nijemcima neke stvari nisu jasne pa im je potreban netko od naših mudraca da ih dovede u red.
Ta nakaradna gospodarska politika ima katastrofalne posljedice. Broj zaposlenih je od početka devedesetih smanjen za tri stotine tisuća, a broj umirovljenika i nezaposlenih je dvostruko veći. Tako sada na jednog umirovljenika dolazi 1,18 radnik, dok je taj odnos u Irskoj, na primjer, 1 umirovljenik na 3,57 radnika, Nizozemskoj na 3,33 radnika i tako redom. Jasno je da se dobar dio mirovina stoga mora financirati iz državnog proračuna jer doprinosi zaposlenih nisu dovoljni, da se ne govori o tome da odlazak u mirovinu za najveći dio tih, možemo reći nesretnika, znači da postaju socijalni slučajevi.
Paradoksalno je da podatak o postupnom smanjenju broja nezaposlenih nije razlog za veselje. Ne radi se naime o tome da se nezaposleni zapošljavaju u Hrvatskoj, već oni iz Hrvatske odlaze trbuhom za kruhom. Osim toga, zbog opće ekonomske nesigurnosti iz godine u godinu se broj stanovnika smanjuje za deset tisuća, kolika je razlika između umrlih i novorođenih. Hrvatska tako postaje primjer iz udžbenika kako upropastiti jednu zemlju koja je imala sve uvjete da postane europski gospodarski tigar. Ovako je ofucani mačor kojem polako ispadaju zubi.
Nema uvjeta za nastavak proizvodnje
Taj proces se nastavlja. Izgleda da se agonija s Imunološkim zavodom bliži kraju. Nekada poznata i uspješna tvrtka poznata po proizvodnji cjepiva i krvnih pripravaka bačena je na koljena, mrcvari se već nekoliko godina da bi na kraju nedavno ministar zdravstva stidljivo napomenuo da mi, izgleda, ne možemo razvijati tu proizvodnju već da treba naći strateškog partnera koji očito zna nešto što mi ne znamo. A strateški partner je u pravilu kod nas posljednja pomast, floskula, nakon nje slijedi otpuštanje radnika i likvidacija tvrtke.
Ne možemo proizvoditi cjepiva, niti čelik, alatne strojeve, automobile, obuću, namještaj, odjeću. Samo u Zagrebu su nekada uspješno radile tri tvornice obuće, da se ne govori o tvornicama konfekcije. Agonija i propast Imunološkog zavoda je tako samo dio procesa uništavanja proizvodnje, procesa koji je upropastio Hrvatsku. Uskoro ćemo na televiziji ponovno vidjeti zdvojne radnike koji su ostali bez posla i koji ne znaju što će.
Ne znaju što će ni oni koji vode Hrvatsku. Upravo je bizarna priča oko INE koja je prodana na mutan način da bi se sada namjeravao dati mnogo veći iznos za devastiranu tvrtku.
Sve je to dio žalosne priče o hrvatskom gospodarstvu u kojem promašaje plaćaju oni koji žive od svog rada, a ne oni koji su do svega toga doveli.
