Moguće da je u krvi sindikata uvijek biti nezadovoljan. Ipak, čini se točnim dojam da posljednja tri desetljeća svakim novim izmjenama Zakona o radu radnici pomalo gube. Nema tu ni razloga pretjeranom čuđenju jer liberalni kapitalizam u kojem smo odabrali živjeti, a pristajemo na to i danas, ima svoje nepromjenjive zakonitosti.
Na čovjeku se najbolje zarađuje
Profit je njegov pokretač, ali i temeljna vrijednost. Tada je razumljivo i što poslodavci stalno traže veći prostor ostvarenju tog profita, kroz rušenje radnih standarda i fleksibilizaciju, a sve s jednim „uzvišenim“ ciljem – da pojeftine rad. Onaj isti rad na temelju kojeg se stvara dodana vrijednost koju prisvajaju – profit. Jer, ne postoji niti jedan drugi resurs, ništa drugo toliko pouzdano i postojano, ništa drugo na čemu se može toliko zaraditi. To nije zlato, ni dragulji, začini, nafta, niti voda, električna energija, zrak, niti stroj, robot ili Mars. Ništa drugo nego čovjek. Na ničemu se ne može zaraditi kao na čovjeku. Čovjek na drugom čovjeku najbolje može zaraditi, bilo da koristi njegov rad ili mu uzima nešto njegovo. To se iznova dokazuje kroz ljudsku povijest.
Stoga, dok su osnovne vrijednosti ovog društva zarada i profit, nije za očekivati da će zahtjevi poslodavca, a, nažalost, često ni vladajućih, ići u nekom drugom, humanijem smjeru ili zaista višem cilju.
Moderno zatupljivanje
Istovremeno većina građana hibernira, lagano hipnotizirana. Sve nas je više ukopčano u svoje mobitele, televizore, društvene mreže, gutamo gluposti i neistine koje nas udaljavaju od stvarnosti. Ne samo da nam kradu vrijeme, oni nas podsvjesno programiraju kako ćemo misliti. Ili bolje reći, kako nećemo misliti. Svi ti noviteti predstavljaju nam lažno utočište od surove stvarnosti, tješeći nas kao duda varalica malo dijete. A svi znamo koliko je teško ostaviti dudu, koliko je teško odrasti, koliko je teško preuzeti punu odgovornost za vlastiti život i budućnost. Ako nas na kraju i udari zbilja, lakše je prebaciti odgovornost na druge. Zato ponovno rastu ksenofobija i mržnja u cijelom svijetu.
Jedni od dežurnih krivaca što stvari nisu bolje su i sindikati. Ne treba bježati od svojeg dijela odgovornosti. Puno toga je moglo i bolje, ali mnogo toga je u borbi s vjetrenjačama ipak i odrađeno. Podsjetimo se i da Sindikat nije ništa drugo nego udruga radnika, a svaka organizacija u suštini je onakva kakvi su njezini članovi.
Činjenica je i da većina uredno prigovara svijetu u kojem živi, ali poduzima upravo ništa da ga promijeni. I sindikati na našoj plavo-zelenoj kugli svjesni su svega toga, pa posljednjih desetljeća zauzimaju prije svega obrambeni stav.
Obrana ili napad?
Tako je i u nas bilo po pitanju Zakona o radu. Dok ga poslodavci posljednja tri desetljeća konstantno napadaju, sindikati ga uporno brane. Poslodavci sa sve manje srama traže nova područja gdje će rušiti standarde, kriza je idealna prilika da budu još glasniji, jer ni u njoj kapitalisti ne mogu odustati od onoga na što su navikli. Sindikati pak sve što imaju daju na obranu. No, koliko god se trudili, ne možete dobiti utakmicu ako se samo branite, jer ponekad čak i loš udarac završi u vašoj mreži. Morate prebaciti loptu na drugu stranu, natjerati je da se i ona brani.
Obrana je važan, ali ne i jedini segment igre, jer s vlastitog gola teško se zabija. Uz dobru pripremu, ne treba se bojati navaliti ni na onog koji stalno napada. Mogu li sindikati zabiti, čak i pobijediti ako više riskiraju? Odgovor se ne može znati unaprijed. Sigurno je jedino koliko god odgađali, utakmicu nećemo izbjeći. Istina da je druga strana u naletu, ona samo traži i često dobiva. No ta samouvjerenost može prijeći u oholost, podcjenjivanje, a tada padaju i najveći.
Tu dolazimo do ključnih pitanja za sindikate. Treba li braniti ili tražiti prava? Točnije, trebaju li u pregovorima i o našem Zakonu o radu, koje će vrlo izgledno ponovno inicirati poslodavci, sindikalne središnjice samo odgovarati na napade poslodavaca i braniti postojeća prava, ili preuzeti inicijativu i tražiti nova prava? Hoće li ishod pregovora biti bolji udare li i sindikati po svemu što smatraju da ne valja u Zakonu, ako uzmu rizik i otvore mnoge institute o kojima poslodavci prvotno ne bi razgovarali?
Većina je za promjene, ali u zaštitu radnika
Ovome u prilog govori i istraživanje koje je nedavno provela RTL televizija i agencija Promocija Plus na nešto više od tisuću ispitanika. Prema njoj 62% ispitanika podržava promjene, 22% ne podržava, 15% ne zna i 1% se nije izjasnio. Dakle, većina je za promjene, na to se pozivaju poslodavci i Vlada.
Ali, jedno veliko ali! Od onih koji su za promjene većina traži bolju zaštitu radnika! Njih čak 50%, 33% želi modernizaciju zakona, što je opet neutralno, a 9% želi bolje uređenje rada od kuće. Čak i oni koji su protiv promjena kažu da ih ne žele, jer za 44% treba rad od kuće urediti drugačije, 24% se boji smanjenja prava, a 15% se protivi radu od kuće.
Iz ovog jasno proizlazi da većina građana ustvari želi bolju zaštitu prava radnika, nikako ne želi njihovo smanjenje, te želi kvalitetnije uređenje rada kod kuće. Kad bi se između sindikata i poslodavaca zaigrala utakmica oko Zakona o radu, kada bi stadion mogao biti pun, većina gledatelja navijala bi za sindikate. Iz prethodnih iskustava trebamo jedino biti spremni da Vlada, koja bi trebala biti neutralna, ne sudi za drugu stranu.
Kakvo društvo želimo?
„Kriza je šansa“ – mantra je mnogih poslovnih gurua. Ova kriza je šansa i za sindikate i sve građane, kako diljem svijeta tako i kod nas. Šansa da se osvrnemo i preispitamo društvo u kojem živimo. Kakvo je ono? Je li pravedno? Ostvaruju li se u njemu temeljne odrednice solidarnosti? Daje li nam ono sigurnost? Trebamo li ga mijenjati na bolje? U kojem smjeru?
Uspijemo li raščistiti i prokazati smjer u kojem građani zaista žele promjene, odgovarajuće izmjene Zakona mogle bi se lakše postići.
