U Hrvatskoj postoji čitav niz svetinja u koje se zaklinjemo, a vrlo često se također govori o dignitetu ili ugroženosti ovoga ili onoga. Spominje se mistični nacionalni interes, ali, nažalost, u sve to nisu uključeni ni rad ni radnici, već se oni nalaze na dnu društvenih, ali i materijalnih vrijednosti. Posljednji podaci govore da su hrvatski radnici u Europskoj uniji najbjednije plaćeni. Oni za sat rada dobivaju 8,5 eura, u Sloveniji 16 eura, Austriji 28 eura, a u Njemačkoj 32 eura. Od nas su u lošijem položaju jedino bugarski i rumunjski radnici, ali se ta razlika ubrzano smanjuje.
Poslodavci nastavljaju kukati!
I pored tih mizernih plaća u Hrvatskoj ne prestaje kuknjava poslodavaca da hrvatsko gospodarstvo nije konkurentno zbog visokih troškova rada, a kada je nedavno neznatno povećana minimalna plaća, reagiralo se kao da će svakog trenutka doći do smaka svijeta. Da su te priče o visokim troškovima rada u Hrvatskoj kao razlog za nekonkurentnost točne, Njemačka je već davno trebala propasti, a ona je i pored pristojnih plaća najstabilnije europsko gospodarstvo.
Radnici su zakinuti i na drugim područjima. Ne plaća im se prekovremeni rad ili im se plaća uopće ne isplaćuje, ne plaćaju se doprinosi, poslodavci se prema njima često ponašaju kao da su robovi, a osim sindikata nikome se ne mogu obratiti za zaštitu. U takvoj situaciji oni najslabiji se mire sa sudbinom, oni koji se bune dobivaju otkaz, a nije mali broj onih koji su rješenje pronašli izvan granica Hrvatske. Prošle godine takvih je bilo osamdeset tisuća.
Marginalizirani rad i radnici jedan je od osnovnih razloga zbog čega je Hrvatska po svom gospodarskom stanju na samom dnu Europske unije. Mi se ni do danas nismo oslobodili posljedica ekonomske krize koja je počela 2008. godine pa tako bruto društveni proizvod još nije dostigao onaj od prije deset godina. Mi trošimo silnu energiju na beznačajne ili ne tako važne stvari, oko njih se stvara usijana atmosfera, a ono što nas koči se ne rješava. Dapače, u vrijeme kada dobar dio zaposlenih radi po ugovoru na određeno, kada se u stvarnosti radnicima ne poštuju osnovna prava, trabunja se o liberalizaciji radnog zakonodavstva kao da obespravljeni radnici mogu biti temelj zdravog gospodarstva.
U ovo tranzicijsko doba koje kod nas traje već gotovo trideset godina, uništavanje gospodarstva praćeno je obezvređivanjem rada. Radnici su pretvoreni u troškove rada pa bi neupućeni mogao pomisliti da su radnici zaista samo trošak, koji, ako se već ne može potpuno izbjeći, treba smanjiti na najmanju moguću mjeru. Zbog svega toga sindikat i sindikalne akcije jednako su prijeko potrebne kao i prije, ako ne i potrebnije, jer povampireni kapitalizam teži profitu pod svaku cijenu.
