Referendum je prošao – što dalje?
Hoće li štrajka biti, i kakve koristi od njega? Poslodavci govore da nema nikakvih razloga za štrajk a u tome ih svesrdno podržava i izvršna vlast. Naravno od vlasti se ne može ni očekivati drugačije mišljenje kao ni to da niti jedan kapitalist ne želi da mu radnici prestanu raditi. Bez obzira na to s druge strane, radnici i sindikati svakako imaju pravo na štrajk.
Da u povijesti nije bilo štrajkova i drugih vidova političke borbe, danas ne bismo imali vjerojatno nijedno od prava u kojima uživamo. Od samog prava na štrajk, osmosatnog radnog vremena, prava na slobodan vikend, prava na plaćeni godišnji odmor, prava na sigurnost na poslu, prava na bolovanje, prava na mirovinu, zabrane rada djece. Ova i druga prava, postignuta dugotrajnim radničkim borbama kroz povijest, ni danas ne vrijede svugdje niti ima ikakve garancije da će vrijediti dovijeka.
Izborena a ne poklonjena prava
Do tih prava nije se došlo milošću kapitalista ili vlasti, ona nisu poklonjena, ona su izborena. A kako su i izborena, isto tako mogu biti opet i oduzeta. To se i događa u čitavom svijetu od osamdesetih godina prošlog stoljeća u takozvanom neoliberalnom periodu. Radnička prava se smanjuju, moć sindikata sustavno se ruši, a realne radničke plaće stagniraju.
O smanjivanju mnogih do sada stečenih prava znaju govoriti i naši ministri (…moramo se pomiriti s činjenicom da vremena više ne dopuštaju radno vrijeme po principu osam sati rada, osam sati odmora i osam sati sna…), a neka se pokušavaju ukinuti upravo novim izmjenama Zakona o radu. I ako se odustane od ZOR-a, kao što je to bilo 2010. pod prijetnjom referenduma, razloga za štrajkanje ima napretek. Od potpuno besperspektivne ekonomske politike do realno već pola milijuna nezaposlenih. S obzirom da u Hrvatskoj nema stranke koja bi ponudila bar slabašnu nadu da bi nakon idućih izbora moglo doći do radikalnijeg i potrebnog zaokreta u ekonomskoj politici, osim pritiskanja odozdo zasad i nema drugog izbora. Jedini način da radnici i sindikati pokušaju zaustaviti bar dio negativnih trendova koji idu protiv njihovih interesa i da se eventualno pokrenu neki pozitivniji trendovi jest da se vlast na to jednostavno prisili ‒ štrajkovima, prosvjedima, javnim kampanjama.
Javni i privatni sektor
Iz aviona se vidi da se pokušava napraviti razdor između radnika u javnom i radnika privatnom sektoru. Njihove su sudbine povezane i neraskidive. Što su plaće i prava slabija u javnom sektoru, to će biti lošija situacija i u privatnom sektoru. To je, uostalom, i jedan od razloga zašto se hrvatska udruga kapitalista tako žestoko zalaže za mjere štednje i promjene radno socijalnog zakonodavstva.
U privatnom sektoru radnici su puno slabije sindikalno organizirani (po nekim istraživanjima u sindikatu ih je svega 17%). Mnogima je sindikalno organiziranje praktički zabranjeno, mnogima je neslužbeno zabranjeno i štrajkanje te da se mnogi boje otkaza ako bi se usudili štrajkati. Zato se mnogi boje da ne ostanu bez plaće, a kako su mnogi zaposleni kod privatnika na određeno vrijeme, strahuju da bi nakon sudjelovanja u štrajku mogli ostati i bez takvog ugovora.
U javnom sektoru gustoća sindikalnog organiziranja je oko 70% i, za razliku od radnika u privatnom sektoru, u pravilu ne moraju se bojati otkaza ako štrajkaju. Zbog toga neće biti čudno da će u eventualnom generalnom štrajku puno više sudjelovati radnici iz javnog sektora. Izmjene Zakona o radu u suštini će puno teže pogoditi radnike u privatnom sektoru, iako i u javnom sektoru ima sve više nesigurnog rada. Može se zaključiti da će se tu na neki način zapravo radnici u javnom sektoru boriti (i) za prava radnika u privatnom sektoru. Iako je na verbalnoj razini solidarnosti među radnicima manje nego što bi se moglo očekivati, solidarnost će se tu u stvarnosti ipak realizirati. Radnici iz javnoga sektora u velikoj će se mjeri boriti za prava svojih kolega u privatnom sektoru, znajući da će tako povratno pomoći i samima sebi.
Hrvatska udruga kapitalista
Kakvi god mi u sindikatima bili, a ima nas svakakvih, jedno nas ipak razlikuje od suprotne strane – hrvatskih poslodavaca (kapitalista). Mi u sindikalisti ćemo uvijek otvoreno priznati da se borimo za interese svojih članova i svih zaposlenih radnika – da mogu raditi kao ljudi u normalnim uvjetima. Tek tu i tamo ćemo posegnuti i za drugačijim opravdanjima i „argumentima“.
S druge strane, od Hrvatske udruge poslodavaca/kapitalista nećemo ama baš nikad čuti da se bore za svoje profite i da se bore za svoje materijalne interese. O ne, njima su uvijek zapravo na pameti interesi hrvatske ekonomije, briga da se Hrvatskoj ne nanese šteta, da radnici ne bi ostali bez posla, briga za nezaposlene i još pregršt ovakvih divnih stvari. Kao papige će ponavljati da sindikati ne razumiju koliko je teška gospodarska situacija i da će blokiranje donošenja izmjena i dopuna Zakona o radu samo pogoršati situaciju, povećati broj nezaposlenih i niz drugih sličnih „argumenata“. U uvrnutoj neoliberalnoj logici upadaju u proturječje, jer ispada da će novi zakon po kojem će radnike biti još lakše otpustiti, kao da je to do sada bilo teško, navodno pridonijeti smanjenju broja nezaposlenih. (?)
Interesi hrvatskih kapitalista su jasni. Posve je bjelodano zašto se oni bore. Da izmjene ZOR-a prođu i, dapače, zašto im je i ovakav prijedlog premalo radikalan. Što radnik više radi za iste ili manje novce (putem agencijskog rada), to je veći profit vlasnika poduzeća. Što je radnika lakše otpustiti (po mogućnosti sa što manjim ili bez ikakvog troška), to bolji poslovni rezultat. Uostalom, to će i političari i kapitalisti i sami priznati ponavljajući kao mantru “konkurentnost”. Eliminiramo li s tog pojma njegove ideološke naslage, konkurentnost ne znači ništa drugo nego snižavanje radničkih plaća, smanjenje radničkih prava i svega ostaloga što smeta zgrtanju profita naših kapitalista. Maksima današnjeg ekonomskog sustava govori da je to sistem u kojem će briga svakoga pojedinca za svoje vlastite interese u konačnici proizvesti zajedničko dobro za čitavo društvo. Što više svatko bude gledao svoje interese, to će navodno svima biti bolje.
Ako sindikati otvoreno priznaju da se bore za interese svojih članova i ukupno radništvo – za zadržavanje postojeće razine prava i plaće koje će im omogućiti normalan život – zašto onda svoje interese, brigu za svoj privatni profit, ne priznaju jednako tako otvoreno i hrvatski kapitalisti i njihova udruga?
