Veljača 2016. – Gdje je poduzetnički rizik te smisao riječi poslodavac

Veljača 2016. – Gdje je poduzetnički rizik te smisao riječi poslodavac

Nevjerojatna je lakoća kojom se odgovornost s jačega i danas bezobzirno prebacuje na druge. Evo nam još jednog primjera. Nakon svih postizbornih peripetija, koje nisu ni gotove, u sastavljanju nove vlade bio je uvjet da mandatar bude iz poslovne sredine, a sad se na sve strane ponavlja mandataru nove vlade Tihomiru Oreškoviću da je prioritet stvoriti pozitivnu klimu za poduzetnike. Pitanje je što se onda posljednjih dvadeset i pet godina uopće radilo u ovoj državi, čija je osnovna karakterizacija u odnosu na prethodnu baš pro-poduzetnička orijentacija. Kako to da su mnogi obrtnici u „crno“ doba socijalizma poslovali, a danas iščezavaju, pa ostaju samo parole o malom poduzetništvu? O kakvoj se to poduzetničkoj klimi uopće govori? Na kraju, kakve mi to poduzetnike danas i imamo?

Pitanje (ne)redovite naplate, poduzetničke (ne)odgovornosti i (ne)morala – to nisu pitanja koja se rješavaju čarobnim štapićem svisoka. Ona ne ovise samo ni o neefikasnom pravosuđu, štoviše uzrok su zatrpanosti sudova. Problemi su daleko dublji. Oni u prvom redu izviru iz mentalnog sklopa mnogih, a iz kojeg je izbačen osjećaj odgovornosti. Odgovornosti nedostaje u mnogim porama našeg društva, od neodgovornosti u obitelji, između supružnika, mnogih roditelja prema djeci i obrnuto, preko neodgovornog odnosa u zajednici i rasprodaji države za koju su drugi ginuli, do pitanja poduzetničkog rizika i odgovornosti.

Teret poduzetničkog rizika na radnicima

Sjećam se definicije prema kojoj je: Poduzetnik vlasnik poduzeća i osoba koja upravlja resursima (ljudskim i materijalnim) i preuzima rizik da bi ostvario dobit. Tako definira i Wikipedija, a sigurno postoje i druge slične definicije. Značajno je da je poduzetnik vlasnik, on odlučuje i ostvaruje dobit. Takvi su mnogi gazde danas kod nas.

Ali što je s onime da „poduzetnik preuzima rizik“, svoj osobni rizik? Ulažu li naši poduzetnici uopće vlastiti novac u svoje tvrtke? U pravilu ne, već dižu kredite na te tvrtke. Tako su ih mnogi i kupili, pa nastavljaju dokazanu praksu. Vraćaju li poduzetnici kredite iz vlastitog džepa? Ne, već ih vraćaju iz poslovanja tvrtki. U slučaju poteškoća, gdje se nalazi prostor za povrat kredita? Prodajom osobne imovine poduzetnika? Ne, već štednjom i umanjenjem imovine tvrtke, otpuštanjem i smanjenjem prava radnika. Tko stvarno vraća zaduženja poduzetnika? Poduzeće – radnici. Tko ostaje bez posla kada propadnu tvrtke? Radnici. Hoće li i poduzetnici na prosjački štap kada propadnu njihove tvrtke? Većinom ne, uvjerili smo se i iz prakse.

Je li kod nas rizik poduzetničkog pothvata na poduzetniku kao osobi? Nije, prebačen je na radnike. Zato o sudbini poduzeća često više brinu radnici, nego sami vlasnici. Sve to stoga što takvim vlasnicima nedostaje onaj dio definicije – poduzetnički rizik i odgovornost poduzetnika. Dobit je privatizirana, ali poduzetnički rizici su socijalizirani. Čak se s pojmom poduzetnik, koji je fizička osoba, često podrazumijeva cijelo poduzeće.

Što znači biti poslodavac

Krenimo i korak dalje. U privatnom sektoru riječi poslodavac i poduzetnik praktično su sinonimi. Treba li uopće detaljnije razgraničavati što je poslodavac? Sama riječ govori da je to osoba koja daje posao. Zakon o radu pojašnjava da poslodavac zapošljava radnika, a njegova osnovna obveza je radniku isplatiti ugovorenu plaću. Poslodavac, koji je i poduzetnik, dakle ima važnu društvenu funkciju dati odnosno osigurati posao građanima, naravno, s primjerenom i kvalitetnom plaćom. Tek tada on ostvaruje svoju svrhu. To je i jedini razlog zašto uopće danas može opravdati njegov povlašteni materijalni i društveni status. Poslodavac nije svrha sam sebi, pa ako poslodavac odnosno poduzetnik ne izvršava svoju društvenu svrhu i ne pridonosi svojim postojanjem stabilnosti društvenog sustava, tada jednostavno nema razloga njegovom postojanju. Mnogi naši noviji poslodavci isisali su i doslovce uništili poduzeća koja su zapošljavala mnoge radnike. Zaslužuju li stoga oni zadržati svoj materijalni i društveni status? Svakako ne, jer nisu ostvarili svoju svrhu, jer nisu dali posao, jer nisu poslo-davaoci. Mnogima su čak uzeli i ukrali posao, pa su oni ustvari poslo-kradljivci.

Rizik na poduzetnike, a poslodavcima dužnost kvalitetnog zapošljavanja

Stoga se moramo boriti da se poduzetnički rizik s radnika vrati natrag na poduzetnika. To bi bio uređeni kapitalizam, ako ga se uopće dade urediti ili popraviti. S druge strane, poduzetnički rizik može i ostati podijeljen na sve, na sve radnike i građane, ali tada trebaju biti jednako podijeljene i sve dobiti te druge koristi.

Isto vrijedi i za poslodavce, oni moraju davati kvalitetne poslove građanima ovoga društva, a ne uzimati ih. Poslodavci koji ruše radne standarde, koji smanjuju kvalitetu poslova, koji brišu radna mjesta, sve samo da bi održali sebe, zadržali i povećali svoju osobnu dobit – takvi poslodavci s društvenog aspekta nisu potrebni, ne opravdavaju svoje postojanje, ni blagodati koje uživaju.