Demokracija (grč. δημοϰρατία: vladavina naroda) je politička ideja o vladavini u kojoj sudjeluju svi članovi zajednice (narod), izravnim odlučivanjem ili posredno preko izabranih predstavnika. Demokracija je politički poredak u kojem vlada većina, uz osiguranje prava manjine, te individualnih prava svakoga građanina i time je protivna onim oblicima vladavine u kojima narod nema vrhovnu vlast, nego njime upravlja neki pojedinac ili skupina (monarhija, tiranija, despocija, aristokracija, oligarhija).
Postoji li posrednička demokracija
Istina, nemamo više tiranina, kralja, feudalca ili nekoga drugog tko nas samovoljno može skratiti za glavu. No, imamo li demokraciju? Sudjelujemo li zaista u odlučivanju o našoj sudbini? Odlučuje li zaista većina nad manjinom, ili i dalje odlučuje manjina nad većinom? Da, imamo izbore. Svake četiri godine možemo izabrati Sabor, a on odlučuje, donosi zakone, iz njega proizlazi naša Vlada i mnoge druge institucije. No, kakav utjecaj mi ostvarujemo time što smo prije nekoliko godina glasovali za neku stranku, odnosno nekog od 151 izabranog zastupnika?
Politika je umijeće upravljanja državom ili drugom političkom zajednicom te svi postupci upravljanja koji se očituju u organiziranim oblicima društvenoga djelovanja i društvenim institucijama putem kojih ljudi teže ostvarivanju svojih društvenih interesa i reguliranju općih poslova zajednice. Sadrži li politika danas zaista onaj dio koji se odnosi na građansku vlast i ostvarenje društvenih interesa? Ili je koncentrirana na umijeću upravljanja državom i drugima – dolasku na vlast i ostanku na njoj.
Znamo li koga biramo?
Znamo li koga i što biramo, o čemu odlučujemo? Programi mnogih stranaka su slični, poput uskršnje košare u kojoj je ponešto za svakoga. A što se od toga ostvari nakon izbora? Odnosi su toliko nepredvidivi da birač često ostaje zbunjen i iznevjeren. Stranke sa suprotno izraženim nacionalizmom na kraju koaliraju, različiti svjetonazori se kuhaju u zajedničkoj koalicijskoj kaši, dezerteri iskaču iz vlastitih redova pozivajući se na savjest, a dugo su prije toga bez problema poslušno pratili stranačku stegu. Jedni se dižu iz pepela s novim licima na čelu, iako iza paravana sve ostaje po starom. Drugi se povlače nakon poraza pa ponovno postaju pobjednici u drugoj utakmici. Od demokracije, politike, slobode i svih drugih lijepih riječi, čini se da je jedino važna vlast.
Što je manje vladavine naroda, to se riječ demokracija danas više koristi. Ona je poput starog otirača, svi brišu blato s nogu o nju. Ona je sveprisutna, a već toliko izlizana da nitko zaista ne obraća pažnju na nju. Tako je svugdje. Parlamentarna demokracija uspostavlja privid vladavine naroda. Svake četiri godine narod bira. O čemu, koga, što? Ne vlada narod. Tisućama godina vlada elita, koja se ili takvom rodila ili izrodila od naroda. Danas je to samo ljepše umotano u celofan. Privid demokracije i san o uspjehu koji je moguć za sve, to je novi način kontrole masa. Dok mi sanjamo, oni žive kako god požele.
Radije spavamo
Ni mi se baš ne želimo probuditi. Dok smo siti, kunjamo na toplom, pa svake četiri godine izađemo na biralište, „odlučimo“ o našoj sudbini i možemo nastaviti dremuckati. Bolje ostavimo da odlučuju drugi, tada možemo i bezbrižno prigovarati, o svemu i stalno. Kada bismo zaista odlučivali o svojoj sudbini, kada bismo zaista vladali, tada bismo i bili odgovorni, a odgovornost prokleto opterećuje. Tko će se informirati, analizirati, razmišljati i to još vlastitom glavom, sve je to nepotreban teret. Odgovornost uzima vrijeme, nosi nepotreban pritisak, remeti taj tako lijepi miran san. Komotnije je sjediti na kauču, promatrati život kroz televizor, pa možda vidimo i neke druge kako se bore.
Ovakav stav proteže se kroz mnoge naše odnose, pa i radne. Sve je manje onih koji se žele aktivirati, argumentirati, zauzeti se za nešto i nekoga (osim sebe), boriti se zajedno. Učinit će to već netko drugi. U radnoj organizaciji često smo aktivni kao i u državi. Nikako. Ili ćemo izabrati jednog, pa i nekoliko njih, neka nas oni predstavljaju. Mi kao kolektiv niti ovdje ne postojimo. Neka nas predstavljaju drugi, ako ne uspiju, barem i ovdje imamo koga kriviti.
Možemo li se probuditi?
Danas je moguće probuditi se na svim razinama. Porazno je da se uz ovakve komunikacijske mogućnosti narod ovako pasivizirao. Neiscrpni pristup informacijama i tehnologiju radije koristimo za gluposti, nego za poboljšanje naših života. Otkada je postalo važno lajkati nečiju stražnjicu, gledati kućne ljubimce, ili viriti u tuđi privatni život? Želimo li zaista biti sve tuplji?
Kako da nitko, ni vlast ni građani, ne predlažu tehnološke mogućnosti usmjeriti na što direktnije ostvarenje demokracije, neposredne vladavine naroda. Tehnologija to omogućuje, uspostavu sustava u kojem bismo nakon razmjene argumenata neposredno odlučivali o mnogim važnim pitanjima, pravima, zakonima. Zašto ne bismo u većoj mjeri mi odlučivali o našim životima? Zašto to i danas čini naš „izabrani“ predstavnik, koji diže ruku po stranačkoj dužnosti i nikada nas ne pita za mišljenje.
Naravno, potrebno je osigurati korektive i zaštitu temeljnih vrijednosti, ali i mi bismo mogli biti uključeni. Tada pojedinci ne bi mogli držati nekoliko političara u šaci. Tada elite ne bi mogle prisvajati bogatstva, tada 8 ljudi ne bi imalo koliko i polovina čovječanstva, tada direktor ne bi mogao imati 1000 puta veću plaću od radnika, tada pojedinac ne bi mogao imati milijarde, tada on ne bi mogao izbjegavati poreze, tada ne bi mogao zatvoriti ili preseliti tvornicu jer mu se hoće, tada se ne bi moglo prodati šumu, vodu, nacionalne interese i budućnost. Puno se toga tada ne bi moglo, a mnogo toga bi se tada i moglo. Tada bismo imali vladavinu naroda, imali bismo demokraciju.
Ipak, još nismo prepoznali našu šansu, mogućnost da gradimo pravu demokraciju, ne samo naše pravo nego i dužnost. Do tada, bit će tako kako je. Možda je zaista suđeno da bude ovako, da većina spava, a manjina vlada.
