Hodajući po periferiji grada Zagreba, znatiželjni građanin može pronaći poneki plakat s predizbornim sloganom „VJERODOSTOJNO“. To je, naime, bio slogan koji je trebao jamčiti vjerodostojnost politike koja je trebala građane Hrvatske „odvesti“ u neko novo doba u kojemu će se poštivati dogovoreno, u kojemu će se provoditi zakoni bez iznimaka, u kojemu će konačno vrijednosni sustav izaći na svjetlo dana kao primarni cilj i sadržaj „nove“ politike i „novih“ političara. Nije trebalo dugo da ljudima, napaćenim od sveprisutne bijede, sveprisutne korupcije, poništavanja dostojanstva rada i sindikalnog djelovanja, konačno zaiskri u očima tračak nade u bolje sutra. Vjerodostojnost politike koja je najavljivana tako je „opčinila“ biračko tijelo da je ono izabralo ništa drugo, do upravo tu, najavljivanu i proklamiranu, vjerodostojnu politiku. Predizborni slogan postao je dio nove političke garniture koji se tek treba potvrditi na djelu, da bi bio stvaran.
Razdoblje mršavih godina
Mnoga područja društvenog života u potrebi su za vjerodostojnim odlukama i političarima, ali, jedno se ipak izdvaja kao interesna noćna mora, koja godinama čeka na rješenje. To je, svima poznati Sporazum sklopljen između sindikata javnog sektora i tadašnje Vlade, daleke 2006. godine, u vrijeme gospodarskog uzleta Hrvatske, a kojim je trebalo izvršiti konvergenciju plaća javnog sektora s plaćama u gospodarstvu. Do usklađivanja je trebalo doći kroz razdoblje od tri godine i to porastom plaća za 6% godišnje. Stranke potpisnice su Sporazum potpisale (na opće zadovoljstvo javnih službenika i namještenika) i ispoštivale dvije godine, a onda je započela svjetska kriza i razdoblje mršavih godina. Sindikati javnog sektora, kao razumni socijalni partneri, koji žele rast i razvoj cijelog društva, nisu inzistirali na onome što im je prema Sporazumu pripadalo, nego su sjeli za stol s drugom stranom kako bi u dobroj vjeri dogovorili neko drugo, tada prihvatljivo rješenje.
Pregovori s „figom u džepu“
Kao što to često biva, za pregovarački se stol ide s „figom u džepu“ kako bi se upoznalo s argumentima druge strane i ojačalo svoju pregovaračku poziciju. No, pregovori sindikata javnog sektora i tadašnje Vlade nisu imali takva obilježja. Pregovaralo se u dobroj vjeri, jer je kriza već zahvatila Europu, a sve s ciljem da se postigne dogovor koji će prihvatiti obje strane u pregovorima. Kako se ipak mora priznati da su predstavnici sindikata prekaljeni pregovarači s ogromnim pregovaračkim iskustvom (za razliku od pregovarača druge strane koji se mijenjaju sa svakim izborima), nije ni čudo da su ovi pregovori vođeni i zaključeni primjenom tzv. Harvardske metode, tako da je sporazum postignut uvođenjem objektivnog kriterija na koji su unaprijed pristale obje strane u pregovorima. A taj, objektivan kriterij predstavljao je porast BDP-a od 2% u dva uzastopna tromjesečja, što je već tada ukazivalo da će Hrvatska sigurno izaći iz krize. Dakle, objektivni kriterij, prihvaćen od obje stranke u pregovorima nije odredio, pa čak ni pretpostavljao vrijeme kada će se on i ispuniti, ali su ga stranke u pregovorima unaprijed prihvatile kao svoje konačno rješenje.
Sporazum kroz razdoblje krize
Budući da su sindikati javnog sektora (a uskoro i sindikati državnih službenika i namještenika) bili svjesni stanja u državi u vrijeme krize, pada BDP-a i svih parametara rasta i razvoja, sve do 2015. godine sindikati nisu imali nikakav razlog da na bilo koji način aktiviraju toliko spominjani Sporazum. On je „mirovao“ dugi niz godina, a vladajući političari su, gotovo ni sami ne vjerujući u rast BDP-a, pronalazili druge načine zahvaćanja u plaće javnog sektora, kroz otkazivanje kolektivnih ugovora ili donošenje zakona o neisplati pojedinih prava. Iako je gospodarstvo u vrijeme krize prolazilo pravu katarzu (gubitak radnih mjesta, propast poduzeća), ne može se reći da su za to kriva davanja javnim i državnim službenicima, jer su i oni čitavo desetljeće radili na razini preživljavanja, boreći se za goli opstanak radnih mjesta (protiv namjeravanog i najavljivanog outsourcinga). A onda je došla ta, toliko očekivana 2015. godina, godina značajnijeg rasta BDP-a. Istina, prvo je to bio stidljiv, reklo bi se i kolebljiv rast, koji nužno nije mogao značiti izlazak iz krize. Međutim, okruženje Republike Hrvatske bilo je pozitivno, a Hrvatska je već dvije godine bila punopravna članica EU, kada je konačno rast krenuo brže i potvrdio da će kriza uskoro prestati. Takav je trend najavljivao novo razdoblje mogućeg, još većeg rasta, na koji su svi, kako sindikati, tako i poslodavci, pa i vladajući, gledali kao na svjetlo na kraju tunela. I upravo u vrijeme prošlih izbora bilo je jasno da rast ima uzlaznu putanju i da ga i službena statistika uskoro treba potvrditi. No, usporedo s tim, na političkoj sceni se krajem te godine odvijala prava drama. Niti jedna politička stranka nije mogla sastaviti Vladu, pa su uslijedili višemjesečni pregovori prije sastavljanja nove Vlade, početkom 2016. godine. Statistika je u to vrijeme potvrdila uzastopni rast BDP-a od 2,0%, krajem 2015. godine. Dakle, konačno su se ispunili parametri objektivnih kriterija iz Sporazuma, koji su stranke sklopile u dobroj vjeri. Nastupilo je vrijeme za konačno ispunjenje uvjeta na temelju objektivnih kriterija, a to je povećanje plaće radnicima javnog sektora za 6% godišnje. Ali, tada se to nije dogodilo.
Prioriteti prošle Vlade
Prioriteti prošle Vlade bili su usmjereni na smanjenje javnog duga. Socijalni dijalog temeljio se samo na poželjnoj retorici, ali ga uistinu nije bilo. Iako je program rada GSV-a za 2016. godinu bio vrlo obiman, on se gotovo i nije realizirao jer je održano svega nekoliko, gotovo kurtoaznih sjednica na kojima sindikati nisu mogli doći do punog izražaja. No, strpljivost je jedna od bitnih odlika sindikata, koja obično čeka pravi trenutak. Procjene sindikata su bile da će upravo novi izbori donijeti tu, toliko očekivanu stabilnost i najavljivanu vjerodostojnost, koja će, uz potvrđivanje izlaska iz krize i rasta BDP-a donijeti pravi trenutak za oživotvorenje Sporazuma i „vratiti“ njegove odredbe na početak 2016. godine kada su ispunjeni objektivni kriteriji za njegovu punu primjenu. Na pragu je i druga godina, a primjena se još ne nazire.
Vjerodostojnost u službi politike
Da je taj, dugo čuvani Sporazum, postao problem nove Vlade, vidjelo se odmah nakon njezina formiranja. Opet je uslijedio dugo očekivani socijalni dijalog socijalnih partnera za stolom, pun nade u vjerodostojan ishod, koji može biti samo ispunjenje dogovorenog. No, propitivanja su najavila moguće nove teškoće, o kojima nitko sve ove godine nije govorio, a one bi mogle biti u samom sadržaju sklopljenog Sporazuma, odnosno, u zakonitosti nekih odredaba. Istovremeno, iz usvojenih Smjernica proračuna za 2017. godinu moglo se iščitati da za realizaciju „vraćanja“ ugovorenog nisu planirana sredstva. To je bio alarm za neke sindikate koji su odlučili pravdu za svoje članove potražiti na sudu. No, strpljivost i želja da se postigne dogovor, većinu sindikata javnog sektora ostavila je za pregovaračkim stolom. Iako se nije radilo o kolektivnom pregovaranju, nego isključivo o pronalasku načina kako će se oživotvoriti odredbe Sporazuma i dospjelih obveza, pregovori stranaka su trajali danima, satima, tjednima. Kada je konačno, na svjetski dan borbe protiv korupcije, sindikalna strana najavila postignuto rješenje, a svi službenici i namještenici već izračunavali „novu“ plaću, uslijedio je hladan šok. Samo tri dana kasnije, sindikalna je strana objavila da do rješenja ipak nije došlo i da će, čini se, budućnost Sporazuma biti određena u pravosuđu.
Vjerodostojnost sindikata bila je ostala kao konstanta, u socijalnom dijalogu. Upravo na tome se temelji socijalno partnerstvo, jer sve drugo predstavljalo bi izdaju sindikalnih načela i opstojnosti sindikata. Ali, kao i nebrojeno puta do sada, konce u rukama drži onaj koji ima novce, a to je druga, vladajuća strana. Opet je vjerodostojnost pokleknula pod pritiskom politike.