Zablude i sulude mantre – I.
Nezaposlenost bi liječili otkazivanjem i nesigurnim oblicima rada
Prva mantra koju predstavnici Vlade, nadležnog ministarstva rada te poslodavci uporno ponavljaju jest da je
visoka nezaposlenost, te se očekuje njezin daljnji rast
. Stoga prema njima, treba izmijeniti Zakon o radu i druge propise tako da
valja i dodatno olakšati otkazivanje, omogućiti druge fleksibilne i nesigurne oblike rada, kao što su rad na određeno vrijeme, zapošljavanje putem agencija za privremeno zapošljavanje, povremenim poslovima, radom u nepuno radno vrijeme i sl.
Ova mantra se razvija pa glasi:
Radi lakšeg zapošljavanja, odnosno kreacije novih radnih mjesta treba olakšati otpuštanje odnosno destrukciju postojećih radnih mjesta.
To je nastavak prakse u kojoj se posljednjih dva desetljeća u pravilu samo ruši sve postojeće, a ne kreira nikakva zamjena svemu uništenom. Tako je u svim porama našeg društva; od gospodarstva do obrazovanja, ali i morala i etike.
Prema njima ispada da treba lakše otkazivati da bi se lakše zapošljavalo. To bi imalo rezultata kada bi se na dva otkaza otvorila četiri radna mjesta. No, znamo da nije tako, na dva otkaza ne otvori se u pravilu niti jedno radno mjesto. Otkazi ne potenciraju otvaranje radnih mjesta, upravo suprotno!
Dakle, ministarstvo i poslodavci bi zaposlenost i sigurnost radnog odnosa dizali još lakšim otkazivanjem i uvođenjem nesigurnih oblika rada. Uporno to ponavljaju. Pa treba jednom reći: Takve mantre su kontradiktorne i sulude! S obzirom na to da je Ministar ustvari liječnik, povucimo mu paralelu: Liječiti nezaposlenost lakšim otkazivanjem i nesigurnim oblicima rada – to je kao da pretučenu osobu liječite novim batinama!
Zablude i sulude mantre – II.
Vlada konkurentnosti, izvoza i stranih ulaganja
Konkurentnost! Izvoz! Strana ulaganja! Konkurentnost! Izvoz! Strana ulaganja! Konkurentnost! Izvoz! Strana ulaganja! Konkurentnost! Izvoz! Strana ulaganja!
Ne možete živjeti od ovih izjava. Svima u Vladi puna su usta Konkurentnosti, Izvoza i Stranih ulaganja. Krasno zvuče, ali ove mantre su totalne gluposti.
Izvoz! Izvoz! Izvoz!
Nije problem hrvatske privrede samo što premalo izvozimo, problem je što previše uvozimo! Je li itko uspio kupiti hrvatski badem. Zar oni kod nas ne rastu? Bučine koštice su iz Kine, suncokret iz Mađarske, naranče iz Španjolske, češnjak opet iz Kine, luk iz Austrije, a naša polja zapuštena. Meso, voće, povrće, sol, čak i primarne sirovine… sve je strano. Veličanstveno se pozdravlja dolazak novih stranih robnih centara i otvaranje radnih mjesta u trgovini. Recimo to jasno: U trgovini stranih proizvoda, a ne vlastitih! Koliko se radnih mjesta time zapravo zatvara? Pokušajte u robnim centrima naći komad hrvatskog namještaja. Stranci otvaraju te centre da nam prodaju svoju robu i dokrajče naše gospodarstvo. Postoji podatak da čak i u našoj izvoznoj perjanici – brodogradnji, preko 75% dijelova broda čine uvezeni proizvodi. Jesmo li zaista izvezli brod ako čelik, motori i oprema na njemu nisu hrvatski? Ustvari smo ga uvezli u komadima i samo sklopili.
Dakle, jednaki i veći problem je to što mi previše uvozimo i kupujemo previše stranih proizvoda. A posebice one koji mogu i morali bi biti domaći.
Jednako isprazna zabluda jest:
Strana ulaganja!
A kad se s njom poveže i
Konkurentnost!
Dakle, stvorena je vlastita država, ratovalo se i ginulo za nju. Sve se to činilo da bi nam sada netko izvana donosio novac, a prije toga uvjetovao kako trebamo živjeti i raditi. A to ćemo uspjeti tako da budemo:
Konkurentni!
Ispada da samo moramo spustiti razinu radnih prava. Radna snaga mora nam biti
konkurentna
, da bismo postali zanimljivi i dobili poslove koje u razvijenim zemljama nitko neće. Tako Ministarstvo rada, umjesto o radu i zaposlenosti prvenstveno vodi računa o
Konkurentnosti
. Sljedeće što bi se moglo otvoriti jest
Ured konkurentnosti i dodvoravanja potencijalnim inozemnim ulagačima, ili Ministarstvo konkurentnosti, ili još bolje spojiti ga s Ministarstvom rada.
Od
“Zemlje znanja”
(što je još jedna od praznih mantri, jer nam mladi i obrazovani odlaze ako mogu, napravimo Bangladeš! I budimo sretni jer smo konkurentni.
Šlag na torti.
Strana ulaganja
i
Izvoz
! Ispada da mi trebamo samo privući strana ulaganja da bismo izvozili! Ma nemojte. Ako je stranac uložio svoj novac i procijenio da na nama može zaraditi (kao i u Bangladešu), koja je to vrijednost koja će ostati kod nas, odnosno koju ćemo mi izvesti i kakav je to izvoz o kojem govorimo. Po vladi i poslodavcima, nakon što postanemo
konkurentni
, naš cilj je da nam inozemni dobrotvori donose svoj novac, da nam daju
strana ulaganja
, da bismo mi mogli onda
izvoziti
.
Krasno zvuči. Neće se dogoditi. Godot neće doći. Umjesto da ga čekamo, bilo bi bolje da se okrenemo sami sebi i radimo na vlastitom prosperitetu.
Zablude i sulude mantre – III.
Duže i fleksibilnije radno vrijeme za sigurnost radnika
Kako bi poslodavci bili što konkurentniji i spasila se radna mjesta ponavlja se i mantra poslodavca i ministarstva o
fleksisigurnosti
. Kakva riječ takva i sintagma – nikakva. Štoviše u okvirima radnog prava pojam
fleksisigurnost
je ustvari Oksimoron (grč. oxýmōron: oxys = oštar + moros = tup) odnosno jezična figura (posebna vrsta antiteze) u kojoj se spajaju dva nespojiva, kontradiktorna pojma (antonimi). Primjeri oksimorona su: glasna tišina, luda pamet, topli led, tiha buka, mlada starost, pametna glupost, živi mrtvac, mudra budala, skromna raskoš. I hvala Bogu, bogatiji smo za još jedan iz radnog prava –
fleksibilna sigurnost
odnosno
fleksisigurnost
.
Ministarstvo također predlaže da se poslodavcima omogući još
fleksibilnija organizacija radnog vremena
, uz svesrdnije korištenje
agencija za privremeno zapošljavanje
, tako da se mogu odrediti još duži periodi radnog vremena, odnosno još povećati iskorištenost radnika, tj. bolje ga iscijediti.
Jasno je da to poslodavcima odgovora, ali ne pitaju li se u Vladi što će se dogoditi ako se (uz sve zloporabe u praksi) dodatno poveća produktivnost i iskorištenost radnika. Zanemaruje se činjenica da se time uopće neće povećati opseg raspoloživog posla, jer posla ima koliko ga ima, a njegova količina se s napretkom tehnologije smanjuje. To je neminovnost.
U tim uvjetima i želji da se iz radnika iscijedi još rada, može se pojaviti samo dodatan višak radnika, dakle, dodatno smanjiti, a ne povećati zaposlenost.
