„Uvijek se boriti za napredak i promjene, nikada tolerirati nepravdu i korupciju, uvijek se boriti protiv podilaženja svih vrsta, stalno oponirati privilegiranima i javnim pronevjeriteljima, uvijek suosjećati sa siromašnima, uvijek podupirati javno dobro, nikada biti zadovoljan samo objavljivanjem vijesti, uvijek biti posve neovisan, ne bojati se napasti zlo, bez obzira na to je li ga uzrokovala plutokracija ili centri moći.“ (Joseph Pulitzer)
Ova izjava nastala je prije više od 100 godina, a njezin tvorac je slavni novinar, pisac, publicist, Joseph Pulitzer (rođen 10. 04. 1847. godine u Mađarskoj, tj. tadašnjoj Austro-Ugarskoj, a umro 29. 10. 1911. g. kao državljanin SAD-a), po kojemu je 1917. godine u SAD-u, Columbia, prvi put utemeljena Pulitzerova nagrada za novinarstvo. Iako su ove riječi upućene novinarima nastale davno, one su i danas za njih svojevrsna profesionalna vodilja, zakletva koja sigurno vodi do slobodnog i neovisnog novinarstva. Na ove se riječi podsjećaju novinari diljem svijeta, svake godine na Svjetski dan slobode medija, trećeg dana u svibnju. Svjetski Dan slobode medija je ujedno i ove godine bila prilika da se okupe novinari, da se razmotri situacija u medijima, da se pozovu odgovorni na promjenu politike prema medijima, jer je sloboda medija u opasnosti ne samo u tzv. „zemljama trećeg svijeta“ nego je to sada i „stara“ Europa.
Sloboda medija u Europi
Prema izvješću međunarodne nevladine organizacije Reportera bez granica, koja na godišnjoj razini prati slobodu medija u 180 država svijeta, ni u jednoj svjetskoj regiji nije u proteklih godinu dana došlo do pada slobode medija kao u Europi. Prema poziciji koju na listi zauzimaju pojedine države istočne i jugoistočne Europe, može se reći da neke zemlje više nisu sigurno mjesto za rad i život novinara, koji nastoje svojim radom istražiti zlo ili pridonijeti razvoju društva i slobodi mišljenja. Od svih zemalja istočne i jugoistočne Europe najveći je pad slobode medija u protekloj godini zabilježen u Srbiji, koja je pala za 10 mjesta u godini dana i nalazi se na 76. mjestu. Od ostalih zemalja u okruženju izdvajaju se Makedonija na 109. mjestu liste, zatim Crna Gora na 103. mjestu, Kosovo na 78. mjestu, Albanija na 75. mjestu, dok Republika Slovenija zauzima visoko 32. mjesto na ljestvici.
Pad slobode medija u većini država koje su ujedno i članice EU, ne događa se slučajno. On je rezultat pobjede populističkih, nacionalno opredijeljenih stranaka, koje uspostavljaju rigidne režime za kontrolu medija, smatrajući kako bi veća sloboda medija štetila razvoju nacionalnog samoopredjeljenja i prosperiteta. Po tome se naročito izdvaja susjedna Mađarska, koja je pala za 50 mjesta na listi i danas zauzima 73. mjesto. U toj je zemlji sačinjena lista nepoželjnih novinara, a neki su i protjerani. Slično Mađarskoj, sloboda medija nastoji se uokviriti u vlastite granice i što je više moguće prilagoditi vladajućem režimu i u ostalim zemljama središnje Europe. Novinarima se javno iskazuje nepovjerenje, naziva ih se izdajicama, teroristima, narodnim neprijateljima, a vrhunac javnog sramoćenja bila je izjava s najvišeg vrha vlasti u Slovačkoj prema istraživačkom novinaru Janu Kuciaku, prije nego što je ubijen. Nazvan je pogrdnim izrazom „prljava antislovačka k…a“. Neovisna platforma „Prikaz slobode medija“ bilježi niz nedopuštenih postupaka koji su se novinarima dogodili na prostoru EU: pritvaranje, zatvaranje, otpuštanje, nasilje, cenzuriranje tekstova i dr., pa sve do premlaćivanja ili ubojstava.
Sloboda medija u Hrvatskoj
Sloboda medija u Republici Hrvatskoj promatrana je s više strana i ne razlikuje se puno od slobode medija zemalja u okruženju. Iako je ove godine zabilježen blagi pozitivan pomak na listi za 5 mjesta u odnosu na prethodnu godinu (RH je u 2018. godini na 69. mjestu ljestvice slobode medija), s tim stanjem nitko ne može biti zadovoljan. Prije svega, stanje u medijima još uvijek nije strateški definirano jer nije usvojena nova strategija razvoja medija. S druge strane, primijećen je nedostatak političke neovisnosti medija, što je naročito izraženo u javnim medijima i manjim sredinama. Vlasništvo nad medijima nije još uvijek poznato niti transparentno. Strane grupacije nepoznatih vlasnika kupuju medije i njima upravljaju netransparentno, ponekad i suprotno javnom interesu. S druge strane, javni mediji su stalno izloženi političkim pritiscima neovisno s koje strane dolaze. Javne medijske servise sve političke stranke nastoje iskoristiti za svoju dobrobit, a ne za dobrobit građana. Na upravljanje javnim medijima se nerijetko gleda kao na plijen koji treba osvojiti i pokoriti. U transformaciji medija mnoge su medijske tvrtke uništene ili transformirane u druge djelatnosti, broj stalno zaposlenih novinara je višestruko smanjen, a umjesto njih novi medijski vlasnici koriste usluge agencijskih radnika, studenata, ili u najboljem slučaju, novinara, freelancera. Stalno zaposleni novinari su pod stalnim pritiskom, proživljavaju prijetnje, izloženi su premještajima i otkazima. Stručno i istraživačko novinarstvo okrenuto društvenim događajima gotovo i ne postoji nakon što su se nekažnjeno realizirale prijetnje i fizički nasrtaji na novinare. U mnogim medijima koji su u stranom vlasništvu, svakodnevno se govori o narušavanju medijskih sloboda u društvu, a da se istovremeno u tim medijima ne dopušta organiziranje novinara u sindikat. Suprotno odredbama važećih propisa, sindikalnim se povjerenicima sustavno smanjuju plaće i ostala prava, otkazuju se postojeći kolektivni ugovori i odbija se sklapanje novih, otkazuju se ugovori o radu sindikalnim povjerenicima čak i po nekoliko puta (u slučajevima kad su sudski vraćeni na rad), a sve s ciljem da se sindikaliste, profesionalne novinare, ukloni iz medija kako ne bi svjedočili netransparentnom radu „stvaratelja informacija“ koje žele nalogodavci. Sloboda medija je još uvijek vrlo niska i zbog toga što većina stanovništva nije medijski opismenjena jer joj je glavni izvor informacija samo jedan, obično državni medij, a za pisane medije većina nema novca ni vremena. Sami mediji više nisu u stanju izboriti se za veću slobodu. To mora biti strateški cilj cijelog društva, radi općeg javnog interesa i dobra. Nažalost, danas se takav interes ne prepoznaje ni u jednoj političkoj opciji. Konzervativno-liberalna koalicija na vlasti slobodu medija podupire deklaratorno, ali se ne čini ništa da se ona realno i unaprijedi.
Ove godine je Svjetski dan slobode medija obilježen „prosvjednom šetnjom“ koju je organiziralo Hrvatsko novinarsko društvo, od sjedišta HND-a do Ministarstva kulture. Iako je to mogao biti povod okupljanja svih građana za veće medijske slobode, slobodu mišljenja i govora, kao temeljno ljudsko pravo, to se nije dogodilo. Povorka je okupila tek one hrabre i neustrašive čiji glas je već poznat, ali nije dovoljan za uzlet medijskih sloboda. Ostali dio društva kao da je zahvatila sinkopa, novootkriveni pojam za nerealno prikazivanje stvarnosti. Očito, ni izjava Josepha Pulitzera s početka ovog članka, za novinare i medijske radnike više nije poticajna.
