ROHINI HANSMAN (autorica knjige “Radnici, sindikati i globalni kapitalizam”): – Globalizacija je smanjila sposobnost država da štite radnička prava, jer to može dovesti do “bijega kapitala”. Što neka zemlja ima bolji i pravičniji zakon o radu – to je manja vjerojatnost da će njeni građani nešto raditi. Ta nova, globalna, zakonitost, predstavlja jednu od najtragičnijih posljedica sloma komunizma.
Oni koji imaju, globalizacija je približila svijet. Samo npr. privilegirani kozmopoliti sa zagrebačkog Tuškanca mogu uživati u najelitnijim restoranima, za neke je Dubai postao novi Trst, a daleki Maldivi su zamijenili Rovinj.
Onima koji nemaju novca, Kinezi su omogućili da dođu do jeftine robe široke potrošnje. Turske “sapunice” i jeftini strojevi za pranje suđa osigurale su mnogim prezaposlenim ženama više zadovoljstva i slobodnog vremena nego borbene feministkinje i zakoni protiv diskriminacije zajedno.
Iako je, uglavnom, zadržala pozitivan predznak globalizacija je, prvo u Europi, donijela i rastuću nezaposlenost. Čak i u dalekoistočnim zemljama, gdje je u početku doprinijela brzom smanjenju siromaštva, danas proizvodi iste posljedice kao i na Zapadu – bogati su sve bagatiji, dok plaće radnika stagniraju, unatoč rastućoj produktivnosti.
“Deinvestiranje” – zatvaranje tvornica
Globalizacija je velikim korporacijama omogućila da discipliniraju ne samo radničku klasu, već i nekoperativne države. “Deinvestiranje” – zatvaranje tvornica, čiji su strani vlasnici nezadovoljni odredbama zakona o radu, ili poreskom politikom, predstavlja noćnu moru mnogih demokratski izabranih vlada.
Promjene radnog zakonodavstva u jednoj državi danas imaju posljedice tisućama kilometara daleko. Malo tko je 1994. godine obratio pažnju da su u Kini suspendirani ugovori koji su jamčili doživotno zaposlenje. Ali, to je omogućilo da, u uvjetima sve lakše pokretljivosti proizvodnje, ova velika zemlja ubrzo postane “globalna tvornička hala” i “kradljivac radnih mjesta”, kako je zovu američke sindikalne vođe i političari.
Vijetnam i Bagladeš, siromašne zemlje, u kojima su radnici još slabije zaštićeni, u međuvremenu su počeli “krasti” kineska radna mjesta. “Više ne možemo zaustaviti uspon Azije, kao što ne možemo zaustaviti snijeg i ljetnu vrelinu”, napisao je povjesničar Paul Kenedy, pasionirani kroničar uspona i padova zapadnih sila.
Nažalost, na globaliziranom ekonomskom frontu mnoge “europske vrijednosti” (od kojih je najpopularnija skraćivanje radnoga tjedna) gube bitku s azijskim, uglavnom konfučijanskim vrijednostima. One stoje u temelju izuzetno efikasnog “birokratski koordiniranog kapitalizma” i samoprijegora koji stručnjaci prvenstveno vezuju za “brutalnu kulturu rada”.
Na primjer, u industrijskom priobalju Kine radi se i po 70 sati tjedno, i to za plaću od samo 150 dolara mjesečno. U Japanu, pak, 17 posto radnika ne uzme ni dan godišnjeg odmora, dok, u prosjeku, japanski radnici iskoriste samo sedam, od 18 dana, na koje imaju pravo. Čak i u Europskoj uniji prosječan radnik danas radi 1,6 sati tjedno duže nego što ga obvezuje kolektivni
ugovor. Ali to nije dovoljno da zaustavi ekonomsko opadanje sve starijeg kontinenta. U potrazi za profitom, europske i američke kompanije postale su pokretljiva, globalna poduzeća i, uglavnom, ostavljaju za sobom nedovoljno uposlenu domaću radnu snagu.
I u Europskoj uniji i u SAD mladima su na raspolaganju sve slabije plaćeni poslovi. Netko tko živi u Hanoju može mnogo jeftinije voditi računovodstvo ili da piše softver za jednu londonsku firmu, ali ne može da ispeče hamburger ili promijeni gumu u Bostonu.
U SAD je u proteklih 15 godina izgubljeno šest milijuna radnih mjesta, jer je proizvodnja premještena na Daleki istok ili u susjedni Meksiko. Prosječna američka obitelj danas ima istu kupovnu moć kao i 1989. godine, i zarađuje 8,3 posto manje nego 2007. godine.
Globalizacija dokinula neka od najhumanijih prava radnika
Iako rođena u SAD, suvremena globalizacija više ne služi čak ni interesima američke srednje klase, a kamoli sve brojnije “zaposlene sirotinje”, tj. 11 milijuna ljudi koji rade od jutra do mraka, a životare u bijedi. U kakvom perverznom poretku danas žive radni ljudi diljem svijeta svjedoči činjenica da je stopa poreza jednog američkog milijardera niža od one kojom su oporezovani prihodi njegove tajnice!
Malobrojni Marxovi sljedbenici su u pravu kada tvrde da nas je globalizacija vratila jedno stoljeće unazad time što je dokinula neke od najhumanijih tekovina borbe za prava radnika. U velikom dijelu svijeta osmosatno radno vrijeme je nedostupan luksuz ili uspomena na bolju prošlost. Eufemizmi kao što su “fleksibilno tržište rada” ili “nestandardno zaposlenje” prikrivaju činjenicu da sve veći broj ljudi radi “po pozivu”, na crno ili po ugovoru o privremenom radu, bez bilo kakve zdravstvene ili socijalne zaštite.
Globalizacija je dodatno oslabila moć sindikata
Svaka sindikalna akcija odvija se u sjenci “visoke mobilnosti kapitala”, čiji pohlepni vlasnici ne oklijevaju da podsjete da postoji jedna stvar koja je gora i od čak previše rada u lošim uvjetima – nemati posao.
Nažalost, neprijatelji radničkih interesa, opsjednuti uvećavanjem profita, imaju dva moćna globalna saveznika. Prvi je individualizam, lajtmotiv neoliberalnog poretka, koji je osvojio naše mozgove. Prava poniženih radnih ljudi mogu se braniti i osvajati samo upornim kolektivnim akcijama, koje djeluju ankrono generacijama koje su hipnotizirane društvenim mrežama. Drugo, deglobalizacija i neka pravednija, alternativna forma globalizacije i dalje, barem zasad, djeluje nezamislivo.
