U uspostavi i razvoju kulture sigurnosti na radu ključna je uloga države, njezin pozitivan i proaktivan odnos, postojanje odgovarajućeg institucionalnog okvira, kako bi između ostalog, i proces cjeloživotnog učenja o zaštiti na radu i zaštiti zdravlja počivao na edukaciji od najranije životne dobi; od predškolskog odgoja do završetka osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja, kao i tijekom cijelog radnog vijeka. Zato je potrebno u okviru kurikuluma obrazovnih programa na svim razinama obrazovanja osigurati da budući radnici steknu potrebna znanja, vještine i kompetencije koje će im omogućiti siguran rad i očuvanje radne sposobnosti tijekom cijelog radnog vijeka.
Iz primjera drugih zemalja vidljivo je koliko je potrebna i važna uloga nacionalnih instituta za sigurnost i zdravlje na radu, a koji koncept je, umjesto daljnjeg razvoja i jačanja, Hrvatska napustila 2018. godine, te je time zaustavljen inovativan i kreativan pristup unapređivanju zaštite na radu. Radi usporedbe različitih kriterija i pristupa, poslužiti može ovih dana svježi primjer u vezi aktualne teme i zahtjeva za ukidanje obveznog članstva i članarine u nacionalnoj poslodavačkoj instituciji, HGK. Nadležni su brzo odgovorili: “Možda se netko dosjeti da ukinemo i Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu”, jer netko može sve proglasiti nepotrebnim i nebitnim nametom. O svemu se može raspravljati, pa Vlada želi i analizu svih tijela koja obavljaju neke javne ovlasti, kao što je Hrvatska gospodarska komora”. U ovom slučaju čak je i nacionalni GSV tu temu žurno imao na dnevnom redu, te je nakon rasprave objavio zajedničku izjavu u kojoj je ukazao da se ne donose ishitrene odluke, upozoravajući “kako je jačanje učinkovitosti društvenih, javnih i državnih institucija interes hrvatskih građana, radnika i poduzetnika”.
Međutim, u slučaju javnih institucija iz područja zaštite na radu i zaštite zdravlja na radu nije bio takav pristup, nije donesen strateški dokument kao podloga za buduće djelovanje, zanemareni su ostvareni rezultati, uštede, projekti i programi, nije provedena i javno predstavljena kvalitetna analiza, a niti su primijenjeni uobičajeni postupak i procedura pripreme i donošenja akata, uz potpuni izostanak uvažavanja mišljenja nadležnog resora rada, vezano uz organizaciju i rad tadašnjeg zavoda kao javne ustanove. Područje zaštite na radu svedeno je na sektor, a područje medicine rada postalo je služba. Istodobno, područje socijalnog rada posebna je uprava u vidu Zavoda u sastavu Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Među brojnim posebnim savjetnicima ministara za određena specifična područja nema i onih koji pokrivaju zaštitu na radu i zaštitu zdravlja na radu.
Kao što je poznato, krajem 2018. g. forsirala se tzv. mirovinska reforma, tj. produžetak radnog vijeka do 67 godina života, a da bi to bilo realno, logično je jačati sve aspekte zaštite na radu i zaštite zdravlja na radu, što podrazumijeva i razvoj javnih institucija u tome području! I taj pokušaj podizanja dobne granice neslavno je propao velikim protivljenjem građana i najavom referenduma, pa je došlo do Vladina povlačenja prijedloga.
U proteklih sedam-osam godina izmijenilo se nekoliko sastava Vlada i ministara rada i zdravstva, koji nisu izvršili zakonom o zaštiti na radu utvrđenu obvezu – donijeti Nacionalni plan zaštite na radu i četiri važna pravilnika iz nadležnosti ministra zdravstva, koje on donosi, uz suglasnost ministra nadležnog za rad. I taj primjer pokazuje neažurnost, neorganiziranost i neučinkovitost državne uprave, te prostor za nužne i djelotvorne reforme.
Zainteresirana javnost očekuje odgovor na pitanje zašto se ukidaju potrebni, učinkoviti i racionalni, a opstaju nepotrebni, neučinkoviti i neracionalni. Učinkovite i profesionalne institucije s najkvalitetnijim stručnim kadrovima i strateškim ciljevima grade se i razvijaju desetljećima, a ne osnivaju ili ukidaju svake tri ili četiri godine. Vrijeme je da u svim važnim područjima, posebno za rad i zdravlje radnika, ključni utjecaj ima struka.
Na žalost, prilikom posljednjeg imenovanja vanjskih članova saborskih radnih tijela, bila je prilika u rad Odbora za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo, uključiti i predstavnika koji može stručno zastupati područje zaštite na radu i zaštite zdravlja na radu, ali vladajući i oporba tu su priliku suglasno propustili, ne shvaćajući potrebu ravnopravnog tretiranja sigurnosti na radu s ostalim područjima iz djelokruga tog tijela. Očito su i ovaj put prevladali neki drugi kriteriji. Osim toga, imajući u vidu aktualne trendove, bilo bi logično da u programu rada Hrvatskog sabora bude i donošenje Nacionalnog plana zaštite na radu 2021.-2027., što uključuje i zaštitu zdravlja na radu, jer ta tema nadilazi razinu same Vlade, kao izvršnog tijela, pa tu nadležnost za donošenje strateškog dokumenta treba zakonom s Vlade delegirati parlamentu.
Važno je učiti iz počinjenih grešaka, a isto tako, i one greške koje su iz bilo kojeg razloga učinjene što prije priznati i ispraviti, u ovom slučaju dokazujući da su život, zdravlje i očuvanje radne sposobnosti radnika vrednote od posebnog društvenog interesa, na kojima će hrvatsko društvo uporno i dugoročno djelovati.
