Pravo radnika na zaštitu privatnosti je novo radničko pravo koje se u raznim propisima koji reguliraju pitanja zaštite prava radnika na radu pojavljuje u novije doba. Svijest o potrebi i važnosti zakonske zaštite privatnosti radnika stoga još nije razvijena u punoj mjeri, a još se uglavnom ne provodi kao dobra praksa, zbog čega su česte zloporabe prava od poslodavaca. Sindikati su tako suočeni s novim izazovom kojim treba preduhitriti buduće korištenje privatnosti, temeljne ljudske slobode, na štetu radnika.
Kad se govori o zaštiti privatnosti radnika, uglavnom se misli na razne podatke koji se od radnika prikupljaju direktno ili indirektno, ili ih radnici stvaraju u tijeku obavljanja poslova koje su ugovorili. Dakle, bez obzira što je prema postojećim propisima radnik prilikom realizacije radnog odnosa u obvezi dati određene osobne podatke, to ne znači da on nad tim podacima više nema kontrolu, odnosno, da ih poslodavac može dalje nesmetano koristiti bez dodatnog radnikovog odobrenja u bilo koje svrhe. Upravo je to vrlo česti slučaj.
Nedozvoljena kontrola i nadzor podataka
Poslodavci posežu za raznim nedozvoljenim sredstvima u svrhu „kontrole i nadzora“ radnika u tijeku obavljanja rada, ili čak u tijeku korištenja bolovanja. Iz novinskih napisa je poznat slučaj kada je poslodavac angažirao privatnu detektivsku organizaciju za praćenje bolesnih radnika, ili pak slučaj kad su detektivi, naravno, u civilu, pratili radnike kako rade. Ovo su ekstremni slučajevi koji su i javno zabilježeni. Međutim, postoji niz već uhodanih i od radnika „prihvaćenih“ načina zloporabe privatnosti radnika od poslodavca koji su gotovo uobičajeni u privatnom sektoru, kao npr.: uzimanje otiska prsta prilikom ulaza u radni prostor, fotografiranje radnika uz korištenje dodijeljenog broja radi evidencije ulaska u radni prostor, postavljanje videonadzora u radne prostorije ili na ulaz u radne prostore, čitanje elektronske pošte koja je osobne prirode, dostavljanje OIB-a radnika i njegovo korištenje u marketinške svrhe, kontrola bolovanja i raspolaganje dijagnozama, javno korištenje podataka o imovini, bračnom statusu, političkom članstvu, sindikalnom članstvu, bavljenju sportom i drugim oblicima korištenja privatnog vremena, službeni mobiteli, GPS u vozilima i dr.
Pojava zloporabe privatnosti je toliko postala uobičajena, da se radnici na nju navikavaju kao na dio „kapitalističkog ponašanja, rada u novim uvjetima, rada kod privatnika, rada u drugačijim uvjetima“ i dr., kao na nešto posve uobičajeno i normalno. Budući da kod većine poslodavaca koji zloupotrebljavaju privatnost radnika nema sindikalno organiziranih članova, ili su oni u oskudnom broju, ove pojave prolaze gotovo nezamijećeno te postaju tiha borba Davida i Golijata za vlastito dostojanstvo.
Ostaje i činjenica da u Hrvatskoj malo radnika zna kako su nadzirani, kako su im prava ugrožena i koja im prava s tog osnova pripadaju. Budući da je Republika Hrvatska prije godinu dana postala punopravna članica Europske unije, pitanju zaštite privatnosti radnika u budućnosti će se sigurno pristupati na drugačiji način. Zaštita privatnosti, jedno od osnovnih ljudskih prava, nužna je za pravilno funkcioniranje svakog demokratskog društva.
Pravo na privatnost
Osnovni standardi zaštite privatnosti utvrđeni su, povijesno gledano, u 17. stoljeću, a prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava je Opća deklaracija o pravima čovjeka, proglašena na Općoj skupštini UN-a 1948. godine. Iako je donesena kao deklaracija koja nema nikakvu pravnu snagu, a ne kao ugovor, s ciljem da osigura „zajedničko razumijevanje“ ljudskih prava i sloboda koja se spominju u Povelji UN-a, tijekom sljedećih desetljeća doživjela je gotovo dramatičnu transformaciju. Danas gotovo nitko ne poriče da je deklaracija i normativni instrument koji stvara pravne obveze u odnosu na države članice. Posebno se ističe odredba članka 12. iz „kataloga ljudskih prava“, kojim se uređuje pravo na zaštitu privatnosti:
„Nitko ne smije biti izložen proizvoljnom miješanju u privatni život, obitelj, stan ili dopisivanje ni napadima na čast i ugled. Svatko ima pravo na zakonsku zaštitu protiv takvog miješanja ili napada.“ (citat iz čl. 12. Opće deklaracije UN-a o pravima čovjeka).
Kako proizlazi iz citirane odredbe, pravo na privatnost je jedno od temeljnih ljudskih prava i sloboda, što ih jamči suvremeni pravni poredak. Kod prava na privatni život, težište se stavlja na ono što određena osoba želi zaštititi od trećih osoba, odnosno, javnosti. Uglavnom se radi o informacijama koje neka osoba smatra povjerljivim, a njihova nekontrolirana dostupnost bi toj osobi mogla prouzročiti štetu i duševnu bol. Privatnost je, osim toga, jedna od temeljnih vrijednosti suvremene civilizacije jer, gledano s jednog aspekta, polazi od uvjerenja da svako ljudsko biće ima vrijednost po sebi, a s druge se strane temelji na povijesnoj potrebi svakog čovjeka da raspolaže osobnim, zaštićenim prostorom iz kojega je isključena svaka druga osoba u fizičkom i psihološkom smislu.
Razvoj svijesti o potrebi zaštite privatnosti
Budući da je pravo na zaštitu privatnosti radnika relativno novo pravo, koje se razvilo usporedno s novim tehnologijama i komunikacijskim sredstvima, ono još nije u dovoljnoj mjeri prisutno u zakonodavstvu, a nema ga ni u kolektivnim ugovorima. O njemu se uglavnom govori generalno, a o pojedinačnim pravima radnika se obično govori onda kad su ona prekršena.
U novije vrijeme se ipak više razvija svijest kod radnika o potrebi zaštite privatnosti jer je ona agresivnim nastupom poslodavaca češće ugrožena, ali se materija kojom će biti uređena zaštita tek treba normirati, razgraničiti i usvojiti.
Poslodavci su kroz povijest uvijek prikupljali određene podatke od radnika te ih zapisivali u matičnim knjigama, registrima i različitim drugim evidencijama u papirnatom obliku. U to vrijeme su glavne osobne podatke radnika predstavljali podaci koji se odnose na osobni identitet radnika, adresu stanovanja, podatke o obrazovanju, o zdravlju, plaći i sl. Podaci radnika prikupljali su se i obrađivali u tzv. kadrovskoj evidenciji koju je čuvao poslodavac, i u računovodstvu. Međutim, ubrzani napredak informacijske i komunikacijske tehnologije je gotovo u potpunosti izmijenio način prikupljanja i obrade podataka radnika. Nove tehnologije su omogućile brzo prikupljanje i obradu podataka radnika, ali su istovremeno omogućile i njihov prijenos i korištenje izvan lokacije poslodavca, što sve utječe na sigurnost podataka i s tim uvezi na privatnost radnika.
Prva generacija elektroničkih računala pojavila se još 1946. g., a u komercijalne svrhe su se počela koristiti 1951. g. te od tada počinje nagli razvitak i korištenje računalne tehnologije jer se računala počinju primjenjivati u svim područjima ljudskog života. Međutim, tek pojavom treće generacije računala u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, kad su se informatičke tehnologije počele koristiti u obradi osobnih podataka građana, započinje i učestalije ugrožavanje osobnosti te se razvijaju mehanizmi za zaštitu privatnosti. Danas, u svijetu sve razvijeniji oblik rada na daljinu (telework) otvara mnoga pitanja u vezi s načinom komunikacije radnika i poslodavca na daljinu, zatim dogovor o načinu rada na projektima, a sve to uključuje razmjenu mnogih podataka na daljinu, što može ugroziti privatnost i dostojanstvo radnika. Korištenjem drugih tehnologija (GPS-a) bez obzira na to gdje se u određenom trenutku radnik nalazi, sa službenim vozilom, ili službenim mobitelom, poslodavac ga može locirati. Ispisom telefonskih računa sa službenih mobitela, poslodavac može utvrditi s kim je radnik i kada komunicirao. Danas je pristup „opremi“ na radnom mjestu koju radniku osigura poslodavac, primamljiv.
Virtualni radnici 24 sata
Suvremeno informatički opremljeno radno mjesto radnici prihvaćaju s veseljem, a istovremeno se upravo u toj opremi kriju zamke koje poslodavac postavlja za radnike, a koje u konačnosti imaju utjecaj na njihovu ljudsku slobodu i privatnost. Poslodavac uvođenjem sofisticiranih tehnologija razvija nadzor nad njihovim korištenjem, a to ujedno znači i nadzor nad životom i slobodama radnika, ne samo za vrijeme rada, nego i u privatno vrijeme. Cijena koju radnici plaćaju za pokretno računalo i mobitel koje im na radnom mjestu bez naknade, tijekom 24 sata ustupa poslodavac, je potpuni gubitak slobode raspolaganja vremenom izvan radnog vremena, jer se obično, uz takve tehnologije koje se dobivaju na korištenje, radnike traži da potpišu izjavu kako će se javljati poslodavcu na službeni mobitel tijekom 24 sata i odgovarati na e-mailove također tijekom 24 sata. Poslodavac na taj način ne koristi radnika samo u trenutku kad je prisutan na poslu, nego razvija tzv. virtualnog radnika kojeg koristi neprekidno. Iz razloga što su visoko razvijene informatičke tehnologije preskupe za većinu radnika da bi ih kupili i koristili u slobodno vrijeme onako kako sami žele, radnici prihvaćaju „ustupljenu“ informatičku tehnologiju od poslodavca i tako ugrožavaju ne samo svoju slobodu za vrijeme dok ne rade, nego i svoju privatnost. Danas se o tome vrlo malo govori jer je želja za korištenjem naprednih komunikacijskih sredstava jača od želje za zaštitom vlastitog integriteta, sloboda i privatnosti.
Osobni podaci u Hrvatskoj
U RH je zakonodavstvo koje štiti osobne podatke donijeto relativno kasno, Zakon o zaštiti osobnih podataka (Narodne novine 103/03 ), dalje: ZZOP. Tim Zakonom je uređena zaštita osobnih podataka, nadzor nad prikupljanjem, obradom i korištenjem osobnih podataka u RH. Prema odredbama ovog Zakona, osobni podaci mogu se prikupljati u svrhu s kojom je ispitanik upoznat i koja je izričito navedena i u skladu sa zakonom, a osobni se podaci mogu obrađivati samo u svrhu u koju su i prikupljeni, odnosno, u svrhu koja je podudarna sa svrhom prikupljanja. Isto tako, osobni podaci moraju biti bitni za postizanje utvrđene svrhe i ne smiju se prikupljati u većem opsegu nego što je nužno da bi se postigla utvrđena svrha (članak 6. ZZOP-a). Nadalje, osobni se podaci prikupljaju i daju na korištenje isključivo uz:
– privolu ispitanika samo u svrhu za koju je ispitanik dao privolu
– u slučajevima određenim zakonom ili
– u svrhu izvršavanja zakonskih obveza voditelja zbirke osobnih podataka.
U skladu s člankom 34. ZOR-a, osobni podaci radnika smiju se prikupljati, obrađivati, koristiti i dostavljati trećim osobama samo ako je to određeno Zakonom o radu ili drugim zakonom, ili ako je to potrebno radi ostvarivanja prava i obveza iz radnog odnosa, odnosno, u svrhu ostvarivanja prava i obveza u vezi s radnim odnosom. Drugačije postupanje poslodavca predstavljalo bi postupanje protivno ZZOP-a.
Iz citiranih odredaba je vidljivo da se ZZOP odnosi i na osobne podatke radnika koje je poslodavac dužan koristiti samo u naprijed navedenu svrhu. Svako ustupanje osobnih podataka radnika koje se ne temelji na zahtjevu za ustupanjem u kojemu se navodi pravni temelj za korištenje tih podataka bilo bi ustupanje protivno Zakonu. Navedene odredbe, međutim, poslodavci rijetko poštuju.
Često se osobni podaci radnika bez njihovog znanja i privole, a i bez instrumenata zaštite, dostavljaju raznim financijskim institucijama te drugim korisnicima koji ih ne koriste u skladu s odredbama ZZOP-a, a ponekad se neovlašteno dostavljaju i medijima ili javno izlažu te radnicima pričinjavaju štetu. Zbog nedostatka svijesti kod radnika o važnosti zaštite privatnosti, sudskih postupaka zbog narušavanja privatnosti radnika gotovo da i nema. Za razliku od RH, ovaj je institut u EU znatno razvijeniji te u vezi sa zaštitom privatnosti radnika postoji primjerena sudska praksa Europskog suda za ljudska prava.
