Jedan prijatelj mi kaže: “Svaku večer prije spavanja, odem u neku sobu, u kojoj nema nikoga, zatvorim vrata i molim se pet minuta. Nitko me ne čuje, osim Boga, nadam se.”
U ovom materijalističkom svijetu otuđenosti, gdje je većina ljudi zaokupljena sama sobom, postoji velika glad za osobnim doživljajem Boga koju molitelj želi zadovoljiti. Za većinu ljudi ozbiljne molitve počinju nakon tridesete godine života, kada iluzije da smo gospodari svoje sudbine pomalo iščezavaju i kada odrasla osoba razvije duboku duhovnu potrebu, katkad jedino mjesto ljubavi koja ničim nije uvjetovana. Predsjednik uprave jedne od najvećih multinacionalnih kompanija svako jutro kad dođe u svoj ured, sprovede 15 minuta u vježbama istezanja, a nakon toga 15 minuta u molitvi, u tišini.
Neki se ljudi mole jer su jednostavno motivirani redovnim traženjem Božje utjehe.
Postoje kardiolozi s harvardskog medicinskog fakulteta koji preporučuju ljekovite učinke opuštanja koji mogu biti rezultat meditacija, tjelovježbe koje se sastoje od istih ponavljajućih pokreta ili molitve. Utvrđeno je da oni koji prakticiraju transcendentalnu meditaciju mogu značajno smanjiti stres i njegove pogubne posljedice. U eksperimentu u kojem su pacijenti izgovarali molitve, smanjila se brzina metaboličkih procesa, usporili su se srčani otkucaji i reducirali ostali simptomi stresa.
Isti kardiolozi s Harvarda su utvrdili da što su ljudi više “duhovniji” vjerojatnije je da će imati manje medicinskih problema. Psihijatrija, također, sve više prepoznaje i priznaje moć molitve i važnost religioznog vjerovanja za zdrav psihički život.
Mnogim ljudima je neugodno govoriti da mole, čak i svom bračnom partneru. Istraživanja su pokazala da su oni bračni partneri koji su se molili zajedno, izvijestili o većem zadovoljstvu u braku, nego oni koji to nisu činili.
Znanstvene studije, jedna za drugom, otkrivaju da jak osjećaj duhovnosti i religioznosti produžuje život, ojačava brakove, pridonosi mentalnoj uravnoteženosti i udaljava ljude od droge, zatvora i bolnice.
Većina ljudi koji mole vjeruju da su im barem neke od njihovih molitvi uslišane, premda ne uvijek na način na koji je molitelj tražio. Ono što je važno za većinu ljudi nije učestalost molitve, nego jesu li oni koji mole doživjeli unutarnji mir i osjetili da su primili duhovnu hranu, ispunili i osmislili život. Oni kojima je to uspjelo, imali su veću vjerojatnost da će drugima opraštati, da će biti zadovoljni sa svojim životima, da će spremno pružati ljubav, biti strpljivi i imati samilosti prema drugima.
Često sam imao prilike vidjeti pacijente u bolnici, koji se inače rijetko ili nikad ne mole, kako su posjetili bolničku kapelicu večer prije nego što će ići na operaciju. Svi se mi, kad nam je teško, obraćamo Njemu za pomoć.
