U zamračenom dnevnom boravku mali Ivica sjedi na podu prekriženih nogu. U takvom nepromijenjenom položaju on se nalazi već tri sata… Više sliči na nekog duha, nego na zdravog osmogodišnjeg dječaka. On bulji u televizijski ekran i svojim prstima, koji se pokreću u neobuzdanom ritmu, pritišće dugmad na maloj crnoj kutiji. Njegove su noge utrnule već prije jedan sat, leđa ga bole, ali Ivica je sretan. Bez da se pomakne i centimetar, on je vodio bitku i pobijedio čitavo indijansko pleme, koje je bilo napalo utvrdu američke vojske.
Ako ste roditelj prosječnog djeteta, koje raste ovih godina, gornja móra vjerojatno nije ništa novo za vas. Kad ste mu nerado kupovali videoigre, mislili ste da će se vaše dijete za tjedan dana zasititi toga. Međutim, sada kada vidite da se on s tim bavi satima, danima i tjednima, počinje vas hvatati strah. Je li njegovo djetinjstvo poremećeno ili zaustavljeno zbog nečovječnog elektronskog izuma? Ako vam to nešto može pomoći, činjenica je da niste sami u tim svojim strahovima.
Prema nekim nedavnim istraživanjima, svaka treća obitelj u Americi ima neku vrst aparata za videoigre u svom stanu. Ovdje nisu uzeti u obzir i milijuni prijenosnih aparata videoigri, prodanih u istoj zemlji. Ti aparati su toliko mali da ih se može smjestiti u školsku torbu.
Ima onih koji smatraju da te videoigre sprječavaju društveni razvoj djeteta, da vode agresivnom ponašanju, da nasilni sadržaj igara može ohrabriti agresivna raspoloženja.
Ipak, istina o učincima videoigara na razvoj u djetinjstvu nije baš tako crno-bijela. Postoje brojni stručnjaci koji vjeruju da dijete može izvući i pozitivne koristi iz svega toga i, s malo roditeljskog nadzora, izbjeći opasnosti.
Može li se nešto i naučiti iz videoigara?
Neke od ovih igara ustvari pružaju jednu odličnu priliku za rješenja različitih problema, na različitim razinama. Na najjednostavnijoj razini, dijete, igrajući se s ovim igrama treba riješiti vizualne probleme: na primjer, u kakvom se prostoru nalazim?
Kakve su mogućnosti kretanja u tom prostoru?
U većini ovih igara postoji također prilika da se primijeni različit alat i oružje za različite situacije. Dijete treba otkriti značajke svakog alata i tada odlučiti kako ih upotrijebiti u odgovarajućoj situaciji.
Postoje i videoigre koje su potpuno besmislene, neinteresantne, i koje ne zahtijevaju nikakav intelektualni napor, nego jednostavno, mehaničko pritiskanje dugmeta. Na primjer, kad glavno lice samo jede, skače i trči.
Postavlja se pitanje kako ćete usmjeravati svoje dijete prema videoigri koja je mentalno stimulirajuća. Jedan način je da sami postanete upućeni u takve igre i da zauzmete aktivnu ulogu u pregledavanju igre, zajedno sa svojim djetetom. Ovo se isplati zbog dva razloga. Prvo, sigurni ste da vam dijete ne troši čitavo svoje vrijeme zarobljeno beskrajnim akcijama idiotskog skakanja, trčanja i udaranja.
Druga korist je u tome što ove igre pružaju priliku u obitelji da međusobno komuniciraju oko nečega što interesira djecu. Budući da je to mnogo aktivniji medij nego što je televizija, obitelj koja zajedno igra videoigru sigurno više profitira nego obitelj koja sjedi i šuteći gleda televiziju.
Poželjne videoigre su one u kojima je njihova pozadina bogata raznim mogućnostima. U njima igrač može ne samo trčati, skakati i pucati, nego mora i donositi neke odluke. Traže se strategije. Djeca također vole kad moraju pronaći rješenja koja ih vode do tajnih prostorija itd.
Preporuke za pozitivno igranje – limit
U prvom redu, roditelji moraju biti odlučni u postavljanju limita. Ne preporučuje se više od jednog sata igranja dnevno. Razumljivo, i to tek nakon što je napisana školska zadaća i obavljeni drugi planirani poslovi.
Hoće li stupanj nasilja koje se pokazuje u mnogim takvim videoigrama imati neki utjecaj na razvoj agresivnog karaktera u djece, kasnije u životu, nije još dovoljno znanstveno istraženo. Psiholozi preporučuju da roditelj razgovara s djetetom o sadržaju bilo koje videoigre s kojom se dijete zabavlja.
Dakle, od roditelja se očekuje da oni prvi vide videoigru, nastojeći pronaći one stimulativnije, da potiču igre u grupi, da prodiskutiraju s djetetom sadržaj igre i da ograniče vrijeme trajanja igranja. Što je još ostalo? Ostalo je još da ponekad “gurnete” svoje dijete van iz kuće, neka se ode poigrati sa svojim prijateljima. Međusobno komuniciranje je važan sastavni dio djetinjstva i adolescencije. Jednostavna dječja igra “lovice” pruža više interaktivnih društvenih vrijednosti nego bilo koja videoigra ili knjiga. U život djeteta treba uključiti i poneku sportsko-rekreativnu aktivnost, tjelovježbu. Svaka nova elektronska zabava samo još više pridonosi bizarnom fenomenu “sjedeće djece”. Na roditeljima je da se pobrinu da čitav dječji organizam bude fizički aktivan, a ne samo njihove oči i prsti.
Znači li to da videoigre upadaju u vaše stanove i “kradu” um i zdravlje vaše djece? Ne, oni to ne mogu činiti dok vi čuvate ulazna vrata.
