Liječnici otkrivaju da je često najbolji lijek jednostavno poricati najgore – i očekivati najbolje
Pacijenti koji idu na operaciju obično slijede jednu od dviju mentalnih strategija: poricanje ili oprez. Oni u grupi “poricanje” izbjegavaju detaljno razgovarati o svojoj operaciji s bilo kim, niti žele mnogo znati o rizicima. Za razliku od njih, oni iz grupe “oprez” raspravljaju o svakom detalju operacije, o svakom detalju svoje bolesti, žele znati sve rizike operacije, kao i rizike ako se ne podvrgnu operaciji, sve potencijalne komplikacije, itd. Istraživanja su pokazala da oni iz grupe “poricanje” uglavnom prolaze bolje, imaju manje postoperativnih komplikacija i ranije su otpušteni iz bolnice. Isto tako, kod srčanih bolesnika, rezultati liječenja su uglavnom bolji u onih koji znaju kada prestati prekomjerno brinuti.
Jedan od razloga za ta saznanja može biti taj što njihova poricanja naprave mjesta za nadu ili barem za pozitivni pogled na budućnost, čak i u najneugodnijim uvjetima. Razumljivo, nitko nema namjeru poricati dijagnozu, ali psiholozi preporučuju “poričite negativni sud, mišljenje koje možda ide uz dijagnozu”. Zašto? Zato što neugodna upozorenja u vezi s bolesti dolaze od statistika prosječnih slučajeva. Suvremeni psiholozi smatraju da većina pacijenata, ako su ispunjeni nadom za ozdravljenjem i odlučnošću, imaju dobre šanse da nadvise prosjek. Pacijentu nije preporučljivo biti potpuno zaokupljen mišlju o rizicima – zabrinutost može pogoršati zdravlje.
Najbolje je “iskopčati” iz svojih misli medicinske opasnosti i brige kad ne postoji ništa što sam pacijent može učiniti u vezi s tim, recimo, nakon što je odlučio podvrgnuti se operaciji. Zašto razbijati glavu sa svim onim što može krenuti loše ili vidjeti u mislima svaki sablasni detalj? Umjesto toga, daleko je uputnije koncentrirati se na ono što će vjerojatno krenuti dobro.
S druge strane, razumljivo, treba uvijek biti na oprezu što se tiče stvari koje se mogu kontrolirati, to jest, obratiti pažnju na simptome bolesti i na osnovi pregleda i pretraga isključiti ili potvrditi stvarnu bolest.
Međutim, postoje bezbrojne medicinske situacije nad kojima čovjek nema kontrole. Ali, nada čini svoje. Bez obzira na to koliko je situacija teška, čovjek treba tražiti u njoj pozitivne elemente i u njih se uzdati: “Svjestan sam toga da ležim na koronarnoj jedinici intenzivne njege, međutim, mnogo je ljudi ozdravilo od ovoga od čega ja bolujem”. Takva zrela nada i zadržavanje pozitivnog stava u životu, ustvari povećava šanse čovjeku za preživljavanjem.
U Centru za proučavanje psihologije stresa, na sveučilištu u Haifi (Izrael), došli su do zanimljivih otkrića. Nada, ako je ozbiljna, stvarna i dugotrajna, dovodi do fizioloških promjena koje mogu poboljšati otpornost organizma. U svojim su ispitivanjima našli da stav ispunjen nadom jako utječe na dva hormona (kortizol i prolaktin). Premda se još ne zna točna veza, rezultati ukazuju na jaki međusobni odnos između tih neurokemijskih spojeva i imunološkog, obrambenog sustava u tijelu. To je možda razlog zašto lakše i brže obolimo kad smo pod stresom, a otporniji smo kad smo u dobrom raspoloženju, puni volje i nade.
Nada je posebno važna kad ne postoji ništa što čovjek može učiniti. Ona je pasivni oblik svladavanja svakodnevnih problema. Ljudi s jakom vjerom, bila ona religiozna ili jednostavno posljedica dobrog iskustva s nadom, su ljudi koji često “isplivaju” i u najgorim okolnostima. Oni zauzmu stav, “Ne znam kako se izvući iz ovih neprilika, ali i prije sam bio u velikim nezgodama pa je u većini slučajeva ispalo dobro”.
Ima jedna izreka koja kaže “izgubiti kontrolu znači izgubiti sve”. Međutim, najozbiljniji problemi – strašna nesreća, teška bolest – su oni u kojima smo objektivno bespomoćni. Tada je najbolje pronaći način kako živjeti s time. U redu je nastaviti se boriti kada čovjek može promijeniti svoju situaciju. Međutim, kad ju čovjek ne može promijeniti, neka ju prihvati. To je ključ za zdravlje – i mudrost.
