Mnogi umirovljenici s dugim stažem i velikim uplatama u mirovinski sustav, otvoreno prozivaju aktiviste i umirovljeničke predstavnike koji, kako kažu, ignoriraju brojke, odgovornost i osnovna pravila mirovinskog sustava te stvarne razloge zbog kojih netko ima malu, a netko veću mirovinu.
Treba li promjenom načina usklađivanja mirovina smanjiti realnu razliku između malih i pristojnih mirovina? Pitanje je to koje svako-toliko izbije u javni prostor, a buja na nerazumijevanju jednostavnog postotnog računa, omjera, razmjera i smisla usklađivanja.
Mnogi umirovljenici izgleda uglavnom podržavaju ideju prema kojoj bi “svatko dobio isti iznos usklađivanja”. Neki čak predlažu da se njihove male mirovine usklađuju, a da se usklađivanje većih mirovina, recimo onih od 800 i više eura, posve zaustavi “dok svi ne budu imali isto”. Nasuprot njima javljaju se i umirovljenici koji imaju pristojne ili veće mirovine koji kažu da su uvrijeđeni predlaganjem uravnilovke i jasno poručuju da mirovinski sustav nije sustav socijalne skrbi.
Može li se i dalje slušati novo zazivanje “usklađivanja” koje zapravo nema veze s usklađivanjem, nego s izjednačavanjem. Opet se guraju ideje koje kažnjavaju one koji su sustav punili, a nagrađuju one koji ga nisu financirali.
Zašto se u javnim raspravama uporno izbjegava reći ono osnovno: za mirovinu je važan iznos ukupnih uplata mirovinskih doprinosa. To je činjenica, koliko god je neki pokušavali zamagliti. Najviše iritiraju oni koji kažu da su radili 40 godina, a danas imaju malu penziju. Zašto imaju malu penziju? Radili su za plaću, od koje su tada živjeli. U mirovinsko se uplatilo ništa ili malo jer su bili na minimalcu i imali velik osobni odbitak. Iz toga je ispala mala mirovina, a država je još dala povrh toga kroz zakon o najnižoj mirovini. To sigurno nije došlo niotkuda nego na račun i onih koji su više uplatili
U privatizaciji su mnogi ostali bez posla. Većina nije čekala godinama na burzi. Našli su drugi posao, radili ispod razine svoje stručnosti, privremeno otvorili i vlastitu firmu, samo da si mogu uplaćivati doprinose dok ne stanu na noge. U državi je izgleda sve izvrnuto. Svatko nešto očekuje, a ne želi stati pred ogledalo i upitati se ima li pravo na to. Mnoge brojke ne zanimaju.
Mogu se čuti, u posljednje vrijeme, prijedlozi pojedinih umirovljeničkih političara da se zaustavi usklađivanje i da se ide na nekakvo poravnanje Je li to normalno? Je li to logično u bilo kojem ozbiljnom sustavu? Država koja kažnjava velike i nagrađuje minimalne uplate doprinosa, ne može opstati. Jedino postotno usklađivanje mirovina čuva vrijednost svih mirovina i njegovo ukidanje realno bi smanjivalo mirovine onih koji su radili dugo i uplaćivali puno u mirovinsko osiguranje.
Zašto neki imaju malu mirovinu, a velika većina puno manje ili minimalnu mirovinu. Mnogi imaju upola manje staža, mnogima se nije dalo učiti pa su imali upola manju kvalifikaciju, imali su tri puta manju plaću, proveli puno radnog staža na različitim vrstama bolovanja, radili u fušu, primali plaću u gotovini, itd. Zbog toga su pak mnogi razočarani stavom šefice Sindikata umirovljenika Hrvatske, Višnje Stanišić, koja kaže da je Sindikat odlučio boriti se protiv postotnog usklađivanja mirovina.
Umirovljenici su uzdržavani članovi društva koje ih njihovi unuci i praunuci solidarno uzdržavaju, izdvajajući iz svojih dohodaka iznose koji se uplaćuju u mirovinski fond. Isti status imaju i naša djeca i mladi jer ne rade i uzdržavani su članovi društva. Zamislimo da djeca i mladi osnuju Sindikat mladih i od roditelja koji ih uzdržavaju traže povećanje mjesečnog džeparca, očito, mirovina nije plaćeno osiguranje za starost i slučaj nemogućnosti rada.
Ako će se povećavati male mirovine, a veće kaskati u postotcima povećanja, kompromitirat će se ideja mirovinskog sustava i dobit ćemo socijalni fond iz kojeg ćemo primati socijalnu pomoć.
O tome mogu odlučiti oni koji sada aktivno rade. Ako oni unište hrvatsko gospodarstvo, smanje broj radnih mjesta, promijene kvalifikacijsku strukturu zaposlenih ili se pojavi ogroman broj umirovljenika, tada će oni odlučiti da nam ne mogu dodijeliti pristojne mirovine nego samo socijalnu pomoć i to je to – život u propaloj državi.
