Borba protiv „suvišnih ljudi“

Borba protiv „suvišnih ljudi“

Ovu priču slušamo gotovo svakodnevno: zagađuje se zemlja, zrak, voda; sve je manje fosilnih goriva, minerala, neobnovljivih izvora energije; globaIno otopljavanje, zagušenje ugljičnim monoksidom; razaranje ozonskog omotača; sječa šuma; uništenje ribljih populacija; neplodnost obradivog zemljišta; širenje pustinja, nedostatak vode; ratovi i građanski sukobi povezani s borbom za resurse…

A rješenje je… “konačno rješenje”: smanjiti dvije trećine svjetskog stanovništva! Eko-revolucija mora biti radikalnija od svih revolucija do sada: seksualnost, brak, roditeljstvo, obrazovanje, religije – sve se mora podrediti depopulaciji našeg planeta. A to će biti moguće ako dobijemo JEDINSTVENU SVJETSKU VLADU, na čijem će čelu stajati „najmudriji, najljepši i najveći od svih – bankari iz Cityja i Wall streeta, koji gospodare svjetskim financijskim tokovima.

Zato je članak koji čitate podsjećanje na činjenicu da se širom svijeta, manje javno, a više”ispod sita”, vodi rat protiv stanovništva, u kome treba pobiti najbrojnije narode kako bi na planetu živjela sretna “zlatna milijarda”. Današnji pravi „žestoki momci”su megabankari, maskirani u megahumaniste.

Milijarderi protiv stanovništva

Prema pisanju London Timesa, u New Yorku su se sastali milijarderi “humanitarci” kako bi raspravljali o tome kako smanjiti priraštaj na planetu “boreći se” protiv političkih i religioznih prepreka promjenama. Zaključeno je da se populacija mora proglasiti “potencijalno katastrofalnom prijetnjom prirodnoj sredini, društvu i privredi”. Urednica “Kronike filantropije”, S. Palmer, istakla je da je “ovaj skup bio krajnje neobičan i da će, vjerojatno, biti uvod u ozbiljne svjetske događaje“. U istom je glasilu još naglašeno: “Očito je da su htjeli pričati licem u lice, bogataš s bogatašem, da ne bi brinuli da li će nešto od onoga što kažu završiti u medijima, prikazujući ih kao alternativnu svjetsku vlast“.

Spašavanje “broda Zemlja”

Maurice Strong bio je zamjenik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda od 1997. do 2005. godine, a organizirao je velike skupove UN o prirodnom okruženju 2002. godine. Sebe, inače, opisuje kao “socijalista po ideologiji, a kapitalista po metodologiji”. Godine 2001. objavio je svoju autobiografiju pod naslovom “Kuda idemo na Zemlji”. U jednom poglavlju te knjige, “futuristički” piše iz godine 2031. i kaže da će tada na planetu živjeti 4,5 milijardi ljudi, mnogo manje nego na početku 21. stoljeća, s ciljem da se taj broj smanji na 1,6 milijardi. To će biti, kaže Strong, posljedica smrti i razaranja, ali, poslije svega, i zračak nade za budućnost naše vrste i potencijal za regeneraciju. Strong je izjavio da se nada pojavi “nove duhovnosti”, koja će ujediniti sve ljude.

Profesor biologije na Stenfordskom sveučilištu, Paul Erlich, pionir je priče o tzv. “populacijskoj bombi”, kako se zove njegova knjiga objavljena 1968. godine. Uvod u knjigu bio je apokaliptično-apodiktičan. Naime, on je već 70-ih godina 20. stoljeća tvrdio da će “milijuni ljudi umrijeti od gladi jer je nemoguće nahraniti cijelo čovječanstvo“. Usudio se predložiti rješenja – “sistem nagrada i kazni, ali i prinude, ako dobrovoljne metode ne bi uspjele“. Ljude koji se rađaju usporedio je s tumorom porasta stanovništva: “Ne možemo više trpjeti simptome tumora porasta stanovništva; tumor mora biti odstranjen!” 

Tko je tumor i tko ga treba odstraniti? Evo opisa iz Erlichove knjige: “Dugo već razumski poimam što znači eksplozija populacije. Počeo sam to emocionalno doživljavati jedne smrdljive ljetne noći u New Delhiju. Žena, kći i ja vraćali smo se u hotel u nekom pretpotopnom taksiju. Sjedišta su bila puna muha… Dok smo milili kroz grad, ušli smo u prenaseljenu četvrt beskućnika. Temperatura je bila ogromna, a zrak je bio prljavi oblak pun prašine i dima. Ulice su, od ljudi nad njima, izgledale kao živa bića. Ljudi su jeli, smijali se, spavali. Ljudi su svraćali jedni kod drugih, svađali se, vrištali. Ljudi su pružali ruke kroz prozor taksija, proseći. Vršili su nuždu i mokrili. Pentrali su se u autobuse. Gajili su životinje… Sve je djelovalo kao pakao. Da li ćemo ikada stići do hotela?“ Od te noći Erlich je OSJETIO PRENASELJENOST i riješio da se s njome obračuna.

Godine 2004. ovaj veteran pokreta za depopulaciju bio je zadovoljan: Zapad polako izumire… Ali Treći svijet je i dalje aktivan.

Još 1968. godine Erlich je inzistirao na tome da SAD pomoć u hrani Trećem svijetu uvjetuje borbom protiv “suvišnih ljudi.” Predlagao je da nadležne službe za stanovništvo i razvoj uvedu niz novih mjera, sve do proizvodnje sredstava za sterilizaciju. Također, trebalo se, razvojem prenatalne dijagnostike, utvrđivati spol prvoga djeteta: ako je dijete muško, bit će lakše smanjivati populaciju.

Godine 1979. Kina je usvojila politiku jednoga djeteta, s naročitim naglaskom na neželjenosti ženske djece. A posljedice? Već 2005. g. u Kini je bilo 32 milijuna muškaraca mlađih od 20 godina više u odnosu na broj djevojaka tih godina.

Početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, Erlich je bio zadovoljan uspjehom “kineskog čuda”, ali je govorio da to nije dovoljno jer selo pruža otpor mjerama kontrole rađanja pa broj Kineza ipak raste.

Za štetočinski odnos prema prirodi – optuženo kršćanstvo!

Zanimljivo je da je Erlich za štetočinski odnos prema prirodi optužio kršćanstvo, koje je, kaže, umjesto poganskog načina života, donijelo svijetu eksploataciju prirodnih resursa!

Još jedanput da podsjetimo na Erlichovu retoriku iz 1968.: “Moramo promijeniti svoje pokušaje i da, umjesto liječenja simptoma, odsiječemo tumor! Operacija će zahtijevati, izvana gledano, mnoge surove i grube odluke. Ali bolest je toliko uznapredovala da bez radikalnog kirurškog zahvata pacijent nema šanse da preživi“.

U svojoj knjizi “Arhipelag Gulag” Aleksandar Solženjicin kaže da se u revolucionarnoj Sovjetiji ubijanje nepoželjnih zvalo “društvenom profilaksom.” A današnji globalisti se bave mišlju kako se riješiti ljudi “koji im se gade.”