U okviru obilježavanja 1. svibnja organizirana su prigodna okupljanja i prosvjedi. I pored toga što je do sada posao izgubilo dvadeset tisuća radnika, što se dobrom dijelu radnika plaće zamrzavaju ili smanjuju, prosvjedi su bili mlaki. U Zagrebu je s Trga bana Jelačića na skup u Makismiru krenulo svega tri tisuće ljudi a govori koji su u Maksimiru održani više su nalikovali na jadikovke nego na odlučno traženje rješenja za egzistencijalne probleme s kojima se suočava sve više radnika.
Slušajući te riječi, kapital se mogao zadovoljno smješkati. Da, ljudi su nezadovoljni, no od tog nezadovoljstva zasad mu ne prijeti nikakva opasnost.
Jesu li radnici preplašeni?
U skladu s dogovorom, na skupu u Maksimiru nisu govorili sindikalni čelnici ni političari već je dana prilika običnim radnicima da iznesu svoje mišljenje o aktualnoj situaciji.
U njihovim govorima mogli smo ponovno čuti da se u tvrtkama s jedne strane dijele otkazi a u isto vrijeme njihovim menadžerima, pored nemoralno visokih plaća, daju bonusi od kojih bi desetine radničkih obitelji moglo pristojno živjeti. Čuli smo također da je radnica, kada je ostala trudna, i pored ugovora o radu na neodređeno vrijeme dobila otkaz. A kakva je naša pravna država govori podatak da se tužba te nesretnice već pet godina povlači po sudu a nitko ne postavlja pitanje od čega će ona i njeno dijete kroz to vrijeme živjeti. Javljali su se radnici koji su rekli da od svoje plaće ne mogu živjeti. Sve je to naša realnost no ono što upada u oči da se u riječima svih tih ljudi osjećala neka pomirenost sa sudbinom, njihovi istupi su bili žalopojke a ne odlučan zahtjev da se stanje u državi korjenito promijeni.
Slušajući te riječi, kapital se mogao zadovoljno smješkati. Da, ljudi su nezadovoljni no od tog nezadovoljstva ne prijeti nikakva opasnost.
„Kriza“ nije najezda skakavaca
Za takvu radničku apatičnost postoji vjerojatno više razloga no jedan od značajnih je sigurno relativiziranje krize koje se provlači kroz većinu naših medija.
Pogotovo se to sustavno radi na državnoj televiziji koja nas nastoji uvjeriti da je javna televizija. Nema dana kada se na toj televiziji ne pojavljuje prilog o tome u kakvim se silnim teškoćama nalaze naši susjedi. Pri tome se koriste samo one činjenice koje potkrepljuju zadanu tezu, a ne spominju se one koje je pobijaju. Tako se u prilogu o Bosni i Hercegovini i teškoćama s kojima se ta država nalazi ne spominje da je njen dug svega dvije milijarde eura, što je osjetno manje od hrvatskog duga od 40 milijardi eura. Sa zadovoljstvom se spominje pretpostavka da će se u Sloveniji do kraja godine broj nezaposlenih popeti na čitavih sto tisuća, no naša sadašnja nezaposlenost je apsolutno i u odnosu na broj stanovnika već sada osjetno veća.
U tom zamagljivanju situacije iz dana u dan se govori kako je naša kriza posljedica svjetske krize što je samo djelomično točno. I bez krize, mi bismo se, zbog velike zaduženosti, uništene industrije, velikog broja umirovljenika i velikog broja nezaposlenosti našli u velikim problemima. Dakle, svim silama se želi stvoriti dojam da je sadašnja kriza nešto nalik na najezdu skakavaca, neki usud koji jednostavno moramo prihvatiti bez roptanja.
U tim namjerama se, po svemu sudeći, prilično uspjelo. Iz radničkih govora u Maksimiru mogao bi se steći dojam da su se radnici pomirili sa sudbinom. Kao da očekuju da će zbog njihovih žalopojki netko sažaliti nad njima. To su pogrešna očekivanja.
Jedine antirecesijke mjere koje su do sada poduzete u Hrvatskoj su one koje se odnose na zamrzavanje radničkih plaća. Kada je pao prijedlog da se ograniče menandžerske plaće licemjerno se javio predstavnik udruge poslodavaca koji je ustvrdio da bi to bio pogrešan potez jer poslodavce tek sada treba stimulirati. Pri tome nije postavio pitanje što su ti poslodavci radili do sada i nisu li oni najveći krivci za situaciju u kojoj se našlo hrvatsko gospodarstvo. I ne bi li i radnike također trebalo dodatno stimulirati kako bi se izašlo iz krize?
Važna uloga sindikata
Očito je dakle da u sadašnjoj situaciji uloga sindikata postaje sve važnija. On ne smije dozvoliti da sav teret krize padne na radnička leđa. Svim raspoloživim sredstvima treba se treba boriti protiv apatije, protiv neopravdanog otpuštanja, smanjenja ili zamrzavanja plaća, protiv svih onih mjera s kojima poslodavci posljedice svojih pogrešaka žele svaliti na radnike. Jedino se organizirani radnici mogu uspješno suprotstaviti tim nastojanjima, bez obzira da li dolaze iz privatnih tvrtki ili od države kao najvećeg poslodavca.
Za radničku apatičnost postoji vjerojatno više razloga, no jedan od značajnih je sigurno relativiziranje krize koje se provlači kroz većinu naših medija.
Svim silama se želi stvoriti dojam da je sadašnja kriza nešto nalik na najezdu skakavaca, neki usud koji jednostavno moramo prihvatiti bez roptanja.
Jedine antirecesijske mjere koje su do sada poduzete u Hrvatskoj su one koje se odnose na zamrzavanje radničkih plaća. Kada je pao prijedlog da se ograniče menandžerske plaće javio se predstavnik udruge poslodavaca koji je ustvrdio da bi to bio pogrešan potez jer „poslodavce tek sada treba stimulirati“. Ne bi li i radnike također trebalo dodatno stimulirati. Oni su i osnovni potrošači.
