U sjeni prijepora oko nikad manjeg izlaska na nedavne izbore za Europski parlament, u pozadini se nazire nada za više od 360.000 nezaposlenih radnika, da će ulaskom u Europsku uniju imati veće mogućnosti zaposlenja. No, države Europske unije imaju pravo na nove članice primijeniti takozvanu formulu 2+3+2, što znači da im je moguće maksimalno ograničenje na ulazak naših radnika na njihovo tržište rada od ukupno 7 godina.
Prošlu nedjelju, 14. travnja 2013. godine, građani Republike Hrvatske su izlaskom na izbore za Europski parlament sudjelovali u događaju koji će, htjeli to ili ne, utjecati na budućnost svih nas. Naime, ovi izbori su bili jedan od posljednjih koraka koje Hrvatska poduzima prije 1. srpnja 2013.g. kada će konačno, nakon dugih godina čekanja, postati 28. punopravna članica Europske unije. Iako taj dan neće biti zabilježen po rekordnom odazivu građana na izbore, on će uvijek ostati zabilježen kao povijesno važan događaj za sadašnje i buduće generacije. U sjeni prijepora oko nikad manjeg izlaska na izbore, u pozadini se nazire nada za više od 360.000 nezaposlenih radnika, da će ulaskom u Europsku uniju imati veće mogućnosti zaposlenja. Istina, nada nezaposlenih ima osnova, jer je tržište rada Europske unije veliko, a samim tim su i potrebe veće. No, trenutak u kojemu Hrvatska ulazi u EU nije pogodan za prevelike nade u prekogranično zapošljavanje.
Ograničenja i do sedam godina
Mnoge prepreke o kojima radnici u Hrvatskoj malo znaju realno im stoje na putu. Iako će ulaskom u EU Hrvati činiti manje od 1% ukupnog stanovništva EU, države EU imaju pravo na nove članice primijeniti takozvanu formulu 2+3+2, što znači da tijekom prve dvije godine građanima novih članica mogu ograničiti pravo slobodnog zapošljavanja na njihovom tržištu rada, a zatim tražiti produljenje tog roka na još tri, odnosno dvije godine s tim da moraju dokazati da bi ukidanje ograničenja ozbiljno poremetilo njihovo tržište rada. Iz navedenog proizlazi da je maksimalno ograničenje na ulazak stranih radnika na tržište rada pojedinih zemalja ukupno 7 godina. Mnoge će zemlje EU, štiteći svoje tržište rada, posegnuti za navedenim ograničenjem. Zbog čega je to tako?
Prema dostupnim komentarima u veljači 2013.godine objavljenog izvješća Eurostata o nezaposlenosti u EU, koje je dao povjerenik za zapošljavanje, socijalna pitanja i uključenost, Laszlo Andor, „stopa nezaposlenosti u Europi je tragična i neprihvatljiva“. Naime, izvješće europske statističke agencije pokazalo je kako gospodarstvo EU, a posebno Eurozone tone sve dublje u recesiju, na što ukazuje i pad industrijske proizvodnje. Stopa nezaposlenosti u Eurozoni po prvi puta, od kada je nastupila recesija dosegla je 12%, dok je u istom razdoblju lani ona bila 10,9%. U EU 27 stopa nezaposlenosti je također porasla u odnosu na lani. Bez posla u veljači 2013. godine bilo je 26,338 milijuna stanovnika EU, što je dva milijuna više nego lani. Posebno zabrinjavajući podatak je porast nezaposlenosti mladih, kojih je bilo bez posla u veljači ove godine 5,694 milijuna. Rekordnu nezaposlenost i dalje ima Španjolska ( 26,3% ), zatim Portugal ( 17,5% ), Irska ( 14,2%), te Cipar. S druge strane, najnižu nezaposlenost u veljači 2013.g. od članica EU imale su Austrija (4,8%), Njemačka (5,4%) i Luksemburg (5,5%).
Iako je Europsko vijeće još lani u lipnju donijelo „Ugovor za rast i zapošljavanje“, temeljem kojega je izrađen program vrijedan 120 milijardi eura, potrebne strukturne reforme za razvoj dinamičnog tržišta rada i ulaganja u ljudski kapital još ne daju očekivane rezultate. Zbog toga, na prostoru 27 zemalja članica EU izostaje toliko potreban optimizam za brojne nezaposlene građane. Dok se nezaposleni iz pojedinih zemalja intenzivno učeći strane jezike, nadaju da će naći posao u drugim, razvijenim članicama, dotle se one zemlje koje imaju najnižu stopu nezaposlenih „zatvaraju“ u svoje okvire, odnosno, zatvaraju vrata stranim radnicima, posebice onima nižih kvalifikacija.
Rampe u Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj, Italiji…
Pravo na ograničenje pristupa stranih radnika iz novih članica, odnosno, iz Hrvatske, prva je u siječnju 2013.g. iskoristila Njemačka. Iako tradicionalno poželjna zemlja novih „gastarbeitera“, uvedenim ograničenjem Njemačka se štiti najmanje dvije godine od masovnijeg dolaska radnika iz Hrvatske. Međutim, u javnosti ova informacija nije dovoljno poznata. Uglavnom se može čuti kako su unatoč recesiji, stručni radnici iz Hrvatske potrebni na njemačkom tržištu rada. Kada se govori o vještinama i stručnom profilu koji je poželjan, uglavnom se misli na intelektualne sposobnosti, sposobnosti koje se tiču timskog rada, sposobnosti nošenja sa stresom, komunikacijske vještine, volja za radom, samoinicijativa, orijentacija prema cilju, te druge kompetencije ovisno o sektorima. U uslužnom se sektoru traže vještine za odnose s korisnicima, kupcima, klijentima, fleksibilnost, spremnost na prihvaćanje kritike, spremnost za pregovore, orijentiranost na kupce i dr. Drugim riječima, nada u masovni odlazak na njemačko tržište rada nema osnova u realnosti. Vrata ovog tržišta rada otvorena su samo za specifična zanimanja sa vrlo visokim kriterijima i očekivanjima koja u Hrvatskoj neće imati masovni odaziv.
Druga zemlja, koja je odlučila ograničiti dolazak radnika iz Hrvatske nakon ulaska u EU, je Nizozemska. Najmanje dvije godine nakon ulaska u EU hrvatski radnici ne mogu računati na masovniji odlazak u tu zemlju radi zapošljavanja, a razlog za to je veći postotak nezaposlenosti domaćih radnika.
I Italija i susjedna Austrija su također uvele ograničenja za masovnije zapošljavanje hrvatskih radnika. Dogovarati će se i nadalje ograničene kvote zapošljavanja kao i do sada. I dok je susjedna Slovenija prilikom ulaska u EU bila vrlo kritična prema ograničenjima za zapošljavanje radnika iz Slovenije u susjednim zemljama, danas se u Sloveniji razmatra mogućnost da se uvede ograničenje za zapošljavanje radnika iz Hrvatske.
Vidljivo je da članice tzv. „stare Europe“ ograničenjima čuvaju svoja tržišta rada od masovnije navale stranih radnika. Uočljivo je da su to upravo one zemlje koje imaju najmanje problema sa visokom nezaposlenosti. Istovremeno, ulaskom u EU, Hrvatska neće moći štititi svoje tržište rada od dolaska radnika iz istočno-europskih država. Politički, socijalni i gospodarski sustav Europske unije počiva na četirima slobodama: slobodi kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala. Iz ovih se sloboda izvodi logika zajedničkog tržišta te konkretne slobode poput slobode poslovnog nastana i slobodnog kretanja radne snage. Međutim, iz naprijed navedenog je vidljivo da se ove slobode ne ostvaruju automatizmom, ulaskom u EU, nego je potrebno proći vrijeme za prilagodbu.
Manje prava i više obveza od očekivanog
Ovu potrebu prilagodbe često neki tumače kao latentni euroskepticizam koji zemlje Europske unije, posebice stare i velike članice, promatra kroz prizmu njihovog iznimnog utjecaja na budućnost svih novih članica.
Često puta, u nedostatku stvarnih, socijalnih, političkih i gospodarskih argumenata, stvara se dojam idealiziranja EU na način da se EU smatra servisom koji pruža samo beneficije i razne usluge, a da se istovremeno ne iziskuju nikakve promjene, reforme, odricanja, obveze. Takvo razmišljanje povezano je sa široko rasprostranjenim i često ukorijenjenim očekivanjem pojedinaca da je država ta koja mora osigurati prosperitet i blagostanje svima, neovisno o angažiranju pojedinaca i poduzeća. Očito, posebno za nove članice EU, ovakav pristup je u potpunosti neprihvatljiv. Postavlja se pitanje koji su motivi i kriteriji za ograničavanje pristupa pojedinih državljana tržištu rada neke zemlje članice Europske unije? Iz dosadašnjih iskustava, može se samo pretpostaviti da su kriteriji za uvođenje ili neuvođenje restrikcija na tržištu rada slični kriterijima za odobravanje viza i radnih dozvola. Drugim riječima, gleda se prosjek zlouporaba, odbijanja zahtjeva, te prekoračenja dozvola boravka i rada.
Orijentirajmo se na vlastiti razvoj
Na kraju, prijelazna ograničenja za hrvatske državljane na tržištima rada zemalja članica EU, te tek postupno ostvarivanje potpune radne slobode nisu ugodna, ali su neizbježne popratne činjenice prilagodba Hrvatske za zajedničko tržište i mogućnosti tržišta rada EU da integrira Hrvatsku. U kreiranju politike hrvatskog tržišta rada nakon 01. 07, 2013.g. biti će neobično važna uloga hrvatskih sindikata, kako se ne bi dopustilo trajno iseljavanje visokoobrazovanih radnika, ali, i u reformiranju radnog zakonodavstva sa svrhom lakšeg zapošljavanja.
Tek 2020.g. radnicima iz Hrvatske će sve zemlje članice EU otvoriti svoja vrata. Do tada trebamo biti orijentirani na vlastiti razvoj, jer mnogi zaboravljaju da ipak ovisimo gotovo isključivo o njemu.
