Nesuglasje između legaliteta i legitimiteta privatizacije, te ništa manji nesklad između privatizacije i socijalne pravde uz koruptivno trgovački moral su socijalne poteškoće s kojima su suočene zemlje koje su imale promjenu državnog vlasništva tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Naime, transformacija planskog u tržišno gospodarstvo, odnosno transformacija centralističke, planske državne ekonomije u ekonomiju slobodnog tržišta iznjedrila je mnoga pitanja i dileme među kojima i one koje su etičke naravi.
Među tim zemljama je svakako i Hrvatska sa svojom posebnošću društvenog vlasništva koje manje ili više prošlo proces pretvorbe i privatizacije. U Hrvatskoj je taj proces bio višestruko otežan između ostalog zbog neodgovarajućeg institucionalnog okvira, rata te nedostatka realnog kapitala u planskoj ekonomiji uoči početka i tijekom procesa pretvorbe i privatizacije. To je bilo među ostalim bilo uzrokom nejednake (čitaj nepravedne) raspodjele, hipertrofičnog širenja zone siromaštva i socijalne isključenosti.
Etika izostala
Postavi li se navedeno u paralelu s etikom općenito i poglavito s primijenjenom etikom uočava se relativiziranje etike kao takve, zamjena etike sustava etikom situacije koja je plodno tlo za manevar najbržih, povlaštenih, i izabranih izvan standarda kompetencija. Takav oblik poslovnog ponašanja je nedvojbeno obuhvaćen kontekstom sintagme carpe diem – iskoristi dan i najproblematičnije je to što dobiva sve veći zamah. Tek u posljednje vrijeme se uočava stanovita stagnacija trenda takvog djelovanja, najvjerojatnije iz razloga što je veliki dio kvalitetnog već pretvoren i privatiziran te je za poduzetnike takvog tipa neatraktivan.
Hrvatski model pretvorbe i privatizacije kao jedinstven dio opće društvene tranzicije obilježavaju dvije faze, odnosno etape.
– Prva (pretvorba) označava transformaciju nedefiniranog vlasništva (društvenog ili u drugoj inačici samoupravnog) u jasno određen oblik državnog ili privatnog vlasništva s intencijom što većeg privatnog vlasništva.
– Druga (privatizacija) je trebala označavati završetak vlasničke transformacije, odnosno u toj fazi-etapi vlasnički udjeli su trebali pronaći svoje vlasnike.
“Snalažljivi” pojedinci zgrabili sve
Nedovoljno razvijen pravni i institucionalni okvir te nedostatak realnog kapitala u tipu gospodarstva koje se trebalo transformirati te neiskusan i za upravljanje novom strukturom neobrazovan menadžment omogućili su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća da se „snalažljivim“ pojedincima uz sveopće zanemarivanje zakonske regulative i nesankcioniranja iste, otvore mogućnosti za neopravdano stjecanje bogatstva.
To je dovelo do nejednake raspodjele društvenog bogatstva i kapitalne imovine što je osnaženo sekundarnim procesima raspodjele. U etičkom smislu privatizacija je dovela do podjele društva na dobitnike i gubitnike. Uz nastajanje velikih bogatstava pojedinaca znatan dio stanovništva završio je bez vlasništva nad kapitalnom imovinom u procesu koji je bio nedovoljno i neadekvatno reguliran, i u socijalnom i u etičkom smislu. Takvim načinom raspodjele stvoren velik prostor za djelovanje najbržih, najpoduzetnijih, ali i najpovezanijih, najpodobnijih i od vlasnika moči koruptivno najzaštićenijih, sve uz stalno povećanje pritisaka na pojačavanje nejednakosti. Rezultati procesa privatizacije ukazuju na činjenicu podjele na dobitnike i gubitnike. U toj podjeli razlikuje se nekoliko grupa dobitnika s obzirom na kapital koji je bio predmetom privatizacijskog procesa.
“Dobitnici”
Prva grupa su tri državna fonda (Hrvatski fond za privatizaciju i dva mirovinska fonda) koji su stekli bivši društveni kapital bez ikakve naknade i s istim se ponašali kao stvarni vlasnici.
Druga grupa su “menadžeri” koji su “otkupili” velike dijelove bivšeg društvenog kapitala menadžerskim kreditima od državnih banaka, uz minimalno ili nikakvo investiranje vlastitog novca. U etičkom smislu ovo najproblematičnija skupina dobitnika. To je uski sloj privatnih poduzetnika, selektiranih na načelima političkog klijentelizma i podobnosti.
Slijedeća grupa dobitnika su zaposleni u bivšim društvenim poduzećima (bivši i sadašnji) koji su dobili povlašteni tretman pri prodaji društvenog kapitala.
Gubitnici
Gubitnici su, s druge strane, sve ostale kategorije zaposlenih koje nisu dobile preferencijalni tretman pri otkupu dionica bivših društvenih poduzeća, posebno u poljoprivredi i javnim sektorima (zdravstvo, školstvo, znanost, uprava), a koje su podjednako sudjelovale u stvaranju društvenog kapitala i zbog toga predstavljaju njegove moralne vlasnike.
Gubitnici su i brojni bivši vlasnici čije sudjelovanje u preraspodjeli nije bilo na vrijeme primjereno regulirano Zakonom o restituciji, a koji su usvajanjem Zakona o naknadi za oduzetu imovinu jednako oštećeni jer su na kraju dobili samo djelomičnu nadoknadu vrijednosti svoje nacionalizirane imovine.
U kontekstu općeg poimanja pravednosti proces privatizacije u Hrvatskoj od strane velike većine građana (na to upućuju sva relevantna istraživanja) u pogledu pravilnog načina raspodjele i s obzirom na primijenjena načela raspodjele, stvarne vlasnike i postignute učinke je percipiran kao nepravedan i neetičan. S obzirom na socioekonomski status takvim stavovima i mišljenju je najsklonija populacija radno ovisnih i na bilo koji način isključenih iz raspodjele društvenog kapitala i populacija onih koji se prema kriterijima zapadnih demokracija i socijalno odgovorno uređenih tržišta rada mogu smatrati srednjim slojem (obrazovaniji, radno sposobniji, urbaniji, imućniji i informiraniji dio populacije) koji je socijalno uključen sloj i ujedno društveno nosivi sloj, a koji je po učincima privatizacije i tranzicije u krivom smjeru u Hrvatskoj nestajući sloj. Etički upitna i socijalno neodgovorna privatizacija je prema svim relevantnim istraživanjima razlogom rastakanja srednjeg sloja, povećanja zone siromaštva i socijalne isključenost čak i među radno aktivnom populacijom, jer u hrvatsku praksu se prešutno uvode i gotovo su postali pravilo amoralni instituti poput rada bez plaće (prema posljednjim dostupnim podacima 7% zaposlenih u realnom sektoru redovito obavlja svoj posao kod poslodavca, a u posljednja tri mjeseca nije primilo plaću), a da poslodavac odnosno sadašnji vlasnik bivšeg društvenog kapitala pored vlastite socijalne i horizontalne i vertikalne neodgovornosti ni na koji način nije sankcioniran, nego naprotiv njegova privatna imovina i kapital se permanentno uvećavaju.
Etički problem hrvatske privatizacije
Etika se bavi ljudskim djelovanjem i ljudskim karakterom. To područje gleda pod specifičnim vidikom, vidikom dobra/zla, pravde/nepravde ili moralno ispravnog/pogrešnog. Da se razjasne pojmovi, bitno je spomenuti dimenziju društvene odgovornosti. Iako nema općeprihvaćene definicije, društvenu odgovornost valja shvatiti kao ekonomsku i pravnu odgovornost, ali i etičku i filantropsku.
Čest je i pojam korporacijska društvena odgovornost, a označava (pojednostavljeno) koncept da poslovanje ima obvezu i odgovornost prema društvu koje se prostire i izvan njezine uže obveze i područja djelovanja
U poslovanju je često prisutan pojam graničnog morala, što pretpostavlja hod po ivicama kaznenog, ali i prelazak te granice uz prešutnost vlasnika autoriteta države, odnosno bez bojazni od sankcioniranja.
Makijavelistički pogled na svijet, profit, moć i užitak karakteristike su etike isključivog uspjeha, a na tržištu rada etike profita po svaku cijenu i svim sredstvima što pretpostavlja odgovornost jedino prema sebi.
Temeljni etički problem industrijskih odnosa u Hrvatskoj sastoji se u tomu da ne postoji sustav društvenih vrijednosti koji je pravno i institucionalno jasno uokviren, konsenzusom socijalnih partnera potvrđen i u praksi primjenjivan za što moralnu odgovornost snose svi socijalni partneri. Nepoštivanje i olako kršenje zakonske regulative, nepoštivanje partnerskih dogovora i potpisanih međupartnerskih sporazuma proizlaze iz sustava vrijednosti koji je na djelu u Hrvatskom društvu.
Za rješenje problema nužno je sustav društvenih vrijednosti razvijati na etici odgovornosti. Mediji su ti koji mogu nesugestivno obavljati svoj posao, educirati javnost i usmjeriti javno mnijenje u navedenom pravcu te tako pridonijeti smanjenju štete nastale učincima privatizacije. Pravedni zakoni i još pravednija provedba istih, razvijanje svijesti u građana, i tako redom. Uloga države spram gospodarstva, ali i socijalnih pitanja i drugih socijalnih partnera ne smije biti strogo etatistička, na način da ima apsolutno pravo regulacije, a ni krajnje liberalistička, u smislu da joj se oduzmu sva prava intervencije. Problem je u nemogućnosti ponude ikakvog etičkog autoriteta koji bi bio opće prihvaćen. Međutim, moguće je etiku odgovornosti razvijati na transkulturalnom etičkom pravilu prisutnom u većini društvenih uređenja kroz povijest, tzv. zlatnom pravilu. Ono se nalazi u dvije formulacije – pozitivnoj i negativnoj, koje ipak označavaju isti princip. Pozitivna formulacija glasi: „Čini drugom ono što želiš da on tebi učini“; negativna: „Nemoj činiti drugom ono što ne želiš da on tebi učini.“
Etika situacije u velikoj mjeri sadržana u sintagmi carpe diem – iskoristi dan relativizira ovo pravilo u svom ideološkom načelu, budući da inzistira na subjektivnom napretku, ne obazirući se na eventualnu socijalnu ili ekonomsku stagnaciju, odnosno regresiju i gubitak drugoga.
Praksa u Hrvatskoj je pokazala da tek zauzimanje situacijalističkog stava u okvirima privatizacije, kakva se provodila i provodi se na ovim prostorima, omogućuje rapidnu i akumulaciju kapitala. Bezobzirnost pri stjecanju kapitalnih argumenata i u ovladavanju resursima je klasificirana kao snalažljivost, bez obzira na to uključuje li ta „snalažljivost“ sluganstvo prema moćnijima ili okrutnost prema podređenima.
Na relativističkim načelima etike situacije ni vlastito poniženje neće spriječiti nekoga da postupa izvan tzv. zlatnog pravila ukoliko to dovodi do profita. U tom slučaju subjektivna moralna klasifikacija bilo kojeg od postupaka u konačnici preuzima relativistički predznak, tako da pojedinac i najgore poniženje i okrutnost opravdava neminovnošću pri prilagodbi na konkretnu situaciju i sposobnošću prilagodbe. Mogući moralni rasplet za pojedinca izgleda nemoguć, jer u osobnom ponašanju ne može naći čvrstu uporišnu točku kao etički temelj vrednovanja i ne može adaptirati navedeno zlatno pravilo, budući je spreman podnijet i poniženje u svrhu profita. U pravilu takav pojedinac takvo ponašanje može očekivati i od svojih podređenih. Na ovom problemu se nameće i pitanje ugroze i samog temelja društvenosti čovjeka? U počelu udruživanja čovjeka je individualna egzistencija na standardima društva, dok etika situacije isto društvo sagledava isključivo kao sredstvo za ostvarenje vlastitih ambicija i ciljeva.
Unatoč tome što su posljedice beskrupuloznog bogaćenja prisutne svuda, javnost se sa strane medija usmjerava da aktere takvog bogaćenja radije promatra kroz prizmu stečenog bogatstva, nego kroz načine tog bogaćenja. Tako oblikovano javno mnijenje daje dodatnu motivaciju pojedincu, moralne zapreke se relativiziraju i nestaju. Konačno, ako se takav zakon kao zlatno pravilo, koji stoji u načelu ljudskog udruživanja, može relativizirati svjetonazorom poput etike situacije, onda ustvari i ne čudi postojeća praksa učinci privatizacije u Hrvatskoj iskazani u statističkim podacima o radnicima koji rade a ne primaju plaću, o rapidnom povećanju zone siromaštva i socijalnoj isključenosti, te o rapidnom bogaćenju i sužavanju kruga bogatih.
