Solidarnost, kao moralni pojam, označava “međusobnu obvezu zauzimanja čovjeka za čovjeka”. Iz ovog najopćenitijeg postavljanja moralnog pojma solidarnosti jasno je vidljivo da se radi se o pojmu koji bez dvojbe spada u temelje morala uopće.
Solidarnost kao obveza može se odnositi na odnos između osoba-pojedinaca, između zajednica, između interesnih udruga osoba-pojedinaca, te između osoba-pojedinaca i zajednica i interesnih udruga osoba-pojedinaca. Ovako skiciranje principa solidarnosti u njegovu općem značenju jasno se diferencira na četiri razine.
Razine solidarnosti
1. Prva razina
mi-veza
. Na ovoj se razini radi o solidarnosti u kontekstu najveće socijalne blizine, odnosno riječ je o prostoru zajedničke mi-veze . Solidarnost koja se realizira na ovoj razini je realizacija odozdo, u okviru konkretnog doživljavanja zajednice vezuje se uz sami njen smisao te zauzima prostor od solidarnosti u obitelji do solidarnog partnerstva unutar socijalnih mreža s institucionaliziranom interaktivnošću.
2. Druga razina
partikularni interesi
. Ovdje se radi o interesnom udruživanju pojedinaca u skupine/udruge i skupina/udruga u više oblike organiziranja oko realizacije određenih zajedničkih ciljeva. Ova razina solidarnosti je karakteristična za socijalne pokrete dio kojih je i sindikalni pokret, za različite građanske inicijative, te za političke udruge/stranke. U kontekstu principa solidarnosti solidarnost ove razine se u velikoj mjeri odnosi na ovisne skupine posebno na radno ovisne sudionike u industrijskim odnosima, jer za te skupine znači socijalnu uključenost i integraciju pojedinca ili skupine u socijalnu cjelinu.
3. Treća razina
funkcionalna solidarnost socijalne države
. Kod ove razine solidarnosti se radi o pravno institucionaliziranoj i birokratsko-administrativnoj solidarnosti „socijalne države“. S aspekta solidarnosti kao općeg moralnog načela u ovom slučaju, odnosno ova razina solidarnosti treba biti razina na kojoj je socijalna politika postaje glavnim socijalnim alatom političke integracije sustava. Ova razina solidarnosti je najkompleksnija, jer se u socijalnim odnosima pojavljuje monopol nad vlasništvom autoriteta moći. Udruživanje u zajedništvo i sudjelovanje u njemu pretpostavlja moralnu obvezu na solidarnost. Međutim, prihvaćena moralna obveza na solidarnost u srazu s monopolom nad vlasništvom autoriteta moći na ovoj razini solidarnosti mutira u ustavnopravni uvjet legitimiteta države. U ovom slučaju država radno ovisnom i drugom socijalno slabom građaninu ne pomaže zbog svoje dobrote i morala, nego zbog njegova „prava na solidarnost“ koje mu ta država priznaje, jer je na to ustav i zakoni obvezuju. Time solidarnost u pravno uređenim državama s vladavinom prava postaje opće nematerijalno dobro.
4. Četvrta razina
univerzalna solidarnost
. Ako je prema temeljnoj etičkoj definiciji solidarnost neodvojiva od dostojanstva ljudske osobe, onda ona nedvojbeno ima univerzalno značenje, bez obzira na koje se područje odnosi i o kojoj se razini organizacije radi.
Ovaj ukratko opisan princip solidarnosti nije neosporan. Pri tomu prije svega se ne može zaobići kontroverzno pitanje koliko deskriptivni aspekt principa solidarnosti treba slijediti njegovo relevantno normativno značenje.
Normativni izvori solidarnosti
Normativna dimenzija principa solidarnosti može se opravdati na tri načina: prvo specifično kršćanski , teorijom o ljudskim pravima i treće savjetom mudrosti ili razboritosti .
1. Specifično
kršćansko opravdanje
proizlazi iz rakursa na socijalnu dimenziju Biblije. Biblijska opcija za siromašne koja zahtijeva najveću moguću pravednost, slobodu i oslobođenje, radikalno poziva na solidarnu odgovornost za “ljubav prema bližnjemu”. Ona je, doduše, u povijesnom kontekstu definirana primarno individualno etički i podrazumijeva pojedinca u izravnom odnosu, no glede rastuće socijalne kompleksnosti sukladno razvoju društva mora nužno poprimati pravno institucionalne oblike. Iz toga kršćanski argumentiranog okvira proizlazi teza da samo solidarno uređeni socijalni sustav ima pravo zvati se socijalno pravednim.
2. Druga argumentacija temelji se na
teoriji o ljudskim pravima
. Radi se o onim socijalnim pravima koja su u paketu ljudskih prava UN-a 1996. priznale skoro sve države svijeta. Ta prava su kao temeljna socijalna prava ugrađena u zakone „socijalnih“ država. Radi se, dakle, o temeljnim pravima na osiguranje životnih uvjeta pod jednakim uvjetima. Bez solidarnog jamstva takvih temeljnih pravnih standarda ideja ljudskih prava bi se kompromitirala, a kompromitiranjem ideje ljudskih prava legitimacija pravnog i socijalnog sustava se ozbiljno dovodi u pitanje. Ovaj tip argumentacije se odbacuje tamo gdje se odbacuje socijalna dimenzija ljudskih prava.
3. Treća argumentacija se znatno razlikuje od prve dvije i temelji se na „
savjetu mudrosti ili razboritosti
“ . Sažeto: Nesolidarnom društvenom sustavu legitimnost će osporiti ponajprije socijalno najovisnije i najranjivije skupine. To osporavanje u pravilu slijede socijalni sporovi, ugrožavanje socijalnog mira i politički radikalizam. Osim toga marginaliziranje i osiromašenje društvenih skupina uvjetuju širenje socijalno štetnih i socijalno neprihvatljivih ponašanja. Pa i oni ekonomisti koji moralno ništa ne drže do solidarnosti, vjerojatno, bi priznali da takav razvoj društva sprječava razvojne investicije i, dugoročno gledano, prouzrokuje teško podnošljive troškove.
Industrijski odnosi i (ne)solidarnost – Hrvatski slučaj
Industrijske odnose se najjednostavnije može definirati kao odnose dviju skupina vlasnika-vlasnika rada i vlasnika kapitala. U tim odnosima se razlikuju četiri tipa solidarnosti kao etičkog načela:
interna solidarnost, eksterna solidarnost, horizontalna solidarnost i vertikalna solidarnost.
Praktična funkcija solidarnosti kao načela socijalnog života je ovisna o socijalnom konceptu pojedinog društva.
U kontekstu tranzicijskih društava, gdje spada i Hrvatska, uz tranziciju gospodarsko političkog koncepta nužno treba imati na umu i tranziciju socijalnih partnera u industrijskim odnosima te su stoga kod propitivanja načela solidarnosti s bilo kojeg aspekta neodgovarajuće usporedbe s društvima razvijenih industrijskih odnosa izvan konteksta tranzicije. Tranzicijska društva imaju zajedničke karakteristike i u smislu globalne socijalne etike i u smislu etike industrijskih odnosa. Karakterizira ih
velika razina izostanka solidarnosti na svakoj razini
.
Na dva primjera koja bi trebala biti ekscesna iznimka, a pravilo su ponašanja u industrijskim odnosima u Hrvatskoj, pokazuje se izostanak solidarnosti (osim one deklarativne) u svakom obliku.
Sindikati: umjesto zajedništva – podjela
Umjesto odgovornosti za zajedničku sudbinu i prilikom definitivnog priznanja Vlade RH da je Hrvatska u dubokoj gospodarskoj krizi te da će zbog toga kao poslodavac umanjiti neka socijalna prava iz kolektivnih ugovora i ukidanje božićnica i regresa za godišnji odmor u javnom sektoru, sindikati javnog sektora ustaju na zadnje noge i traže „reciprocitet“ (čitaj odmazdu) da bez toga ostanu i zaposleni u privatnom sektoru, zanemarujući pritom svoju stabilnost plaća i prava i njihovu redovitost. Ti isti sindikati su šutjeli kod donošenja diskriminacijskih odredbi u Zakonu o minimalnoj plaći kada su pojedine industrije diskriminirane i za njih je određen određeni postotak od minimalne plaće. Najniža osnovica u javnom sektoru iznosi 1,56% minimalne plaće sektora iz kojeg se javni sektor financira. To je tipičan primjer izostanka interne solidarnosti unutar sindikalnog pokreta kao globalne društvene skupine na nacionalnoj razini i neodgovoran odnos prema dijelu iste skupine koji broji preko 600 000 zaposlenih i koji nota bene financira poslodavca koji njima uskraćuje neka prava. U ovom slučaju se solidarnost zamjenjuje za sebičnost, jer tih oko 600 000 su oni koji u desecima tisuća mjesecima ne primaju plaću a rade, koji u velikom broju ne znaju što je to primiti regres, plaću dobivaju u bonovima i neredovito i svakodnevno se bude sa strahom od otkaza su dio iste skupine.
Kamensko – zastrašujuća šutnja umjesto solidarnosti.
Slučaj Kamensko je s moralnog stajališta višestruko poučan. Prvo, radnici pola godine svaki dan izvršavaju svoje radne obveze, a ne primaju plaću. Dvije godine tim radnicima nisu plaćeni obvezni doprinosi. Drugo, grana djelatnosti šuti kojoj pripadaju šuti, Gospodarska komora šuti, Udruga poslodavaca šuti (i jedna i druga imaju etičke kodekse) Treće, država ima propis prema kojemu daje subvencije tvrtkama koje su u poteškoćama, a uredno podmiruju svoje obveze. Taj isti poslodavac dobiva subvenciju. Četvrto, privatna imovina poslodavca se uvećava, a država ga ni na koji način ne sankcionira. U ovom slučaju na moralnom ispitu iz solidarnosti padaju i poslodavac i sindikat i vlada. Poslodavac što se ponaša kako se ponaša, sindikat što ne reagira na primjeren način i država koja se de facto solidarizira s nemoralom poslodavca.
Nenaplaćeni porezi i doprinosi- bešćutnost prema ugroženima.
Izostanak solidarnosti i svojevrstan oblik bešćutnosti prema ugroženima i socijalno ovisnima država pokazuje činjenicom da gotovo cijeli proračunski deficit leži u nenaplaćenim obveznim doprinosima i porezima. Naime neki proračuni ozbiljnih analitičara govore da se radi o preko 13 milijardi kuna. Tko je tu s kime solidaran? Ti poslodavci koji ne izvršavaju svoje obveze prema društvu su članovi ili Hrvatske gospodarske komore ili Hrvatske udruge poslodavaca ili Hrvatske obrtničke komore. Svaka od njih ima svoj etički kodeks, a država ima zakone kojima ih obvezuje i snagu autoriteta da ih prisili na poštivanje zakona. Usput privatna imovina tih poslodavaca se uredno i obilno povećava. Zaključak je da su ovi u personalnoj uniji i međusobno solidarni, a sa socijalno ovisnima nije solidaran nitko.
