Dok se redaju ekonomske krize zemalja članica Europske unije, na pomolu je, izgleda, ona najvažnija – politička. U njoj će se odmjeriti današnja politička elita Europe kako bi zadržala moć, ili će ih potisnuti snage populizma, koje čekaju svoj trenutak, optužujući EU elitu za zavjeru u cilju izgradnje “Europe protiv naroda”. Njihov se projek temelji na mobiliziranju “naroda protiv Europe”. Drugim riječima, danas se u Europi ne bije bitka samo za opstanak eurozone, danas se bije bitka za opstanak Europske unije.
Možda bi te relacije između tehnokracije i populizma bile jasnije i lakše rješive da je u pitanju EU kao država u pravom smislu. U suštini EU je konfederacija s federalnim elementima (moneta, bezgranični prostor, čak i vojne jedinice), koje “federiraju” čak od njenog osnivanja. Još prigodom osnivanja prve velike europske nadnacionalne ekonomske zajednice 1952. godine – Europske zajednice za ugljen i čelik, a 1957. i Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju, koje su se deset godina kasnije ujedinile u Europsku zajednicu, bilo je ideja konfederalizma i federalizma.
Čak su i nekadašnja tri stupa EU iz Maastrichta, koji su prikazivani u obliku pročelja grčkog hrama, sada uklopljeni u jednu pravnu cjelinu – osnivački ugovor s više od 300 članaka, koji po Lisabonskom sporazumu EU čini pravnim licem i pravnim subjektom s međunarodnog stajališta, ali valovi ekonomske krize slabe tu unutrašnju, donekle ojačanu strukturu.
Destabilizacija
Ne mali broj stručnjaka upozorava da ulazimo u jedan period ne samo ekonomske, već i političke destabilizacije EU, gdje je u temelju borba Njemačke i Francuske, iz koje se jasno vidi da Njemačka želi kapitalizirati svoju ekonomsko – političku snagu u EU, s čim se Francuska ne slaže. Aluzija je jasna na onu staru problematiku koja je i dovela do nastanka Europske zajednice – povijesni sukob se izrodio u integraciju, dok ovaj današnji je opasno ugrožava.
S druge strane, ima mišljenja da je kriza neke stvari ipak ubrzala tako da neki problemi ne mogu biti riješeni u samim državama, već samo na razini EU. Stoga rješenje vide u produbljivanju monetarne unije, sa strožim pravilima i boljom koordinacijom svih politika koje utječu na monetarnu, kako bi ona bolje funkcionirala.
U EU ne postoji pravilo kako se iz nje izlazi, ali ni ubuduće neće biti izbacivanja, već će se u te svrhe formirati tijela kao što je Europski fond za financijsku stabilnost (EFSF), koji države s deficitom stavlja pod jači pritisak nego što to rade povjerioci i na taj način elegantno diskvalificira. Jednostavno, uvjeti će biti stroži nego što su sada i države će morati poštivati određena pravila ukoliko žele da se više integriraju, a krug će se širiti kako su članice spremne da pristupe da ih nazovemo “podskupovima” EU, koji postepeno postaju pravilo za sve. To su elementi kreativnosti i fleksibilnosti koji omogućavaju EU da stalno ide naprijed. Schengen zona se nikada ne bi razvila da nije bilo nekoliko država koje su bile spremne da započnu i ovu vrstu “produbljivanja” Unije.
Uzori
Francuski predsjednik je prošloga studenog predložio da se Europa formira u dvije brzine: “federalno jezgro” sa 17 članica eurozone, i “vanjska zona” od 10 članica, koje ne pripadaju eurozoni. Njemačka traži da Europa promijeni osnivački ugovor, odnosno sporazum u sljedeća 24 mjeseca, a u cilju stvaranja budžetske unije u okviru zone eura. To je ovih dana prihvatila i Francuska. Njemačka želi repliku svoga federalnog sistema, sa strogim pravilima i moćnim nezavisnim institucijama, koje ograničavaju političare. A pogled prema jugu izaziva nezdravu asocijaciju na SFRJ i njen raspad.
