Umjesto vlastitoga, odabrali smo second hand kapitalizam – kapitalizam “iz druge ruke”. Uvezli smo multinacionalke i dopustili im da preuzmu gotovo sve velike državne kompanije.
Prema anketi “Eurobarometra”, prve četiri želje građana Europske unije bile su: da imaju zaposlenje, osobnu i imovinsku sigurnost, održiv lokalni razvoj, i da ne bude korupcije. 1) Bez posla u zemljama dvadesetosmorice, potkraj 2014. g., bilo je 24,423 milijuna ljudi. 2) Unijski Stokholmski program (petogodišnji strateški plan za period od 2010. do 2015. g.) koji je obuhvatio oblasti osnovnih prava, kaznenog i građanskog prava, organiziranog kriminala i terorizma, upravljanje vanjskim granicama i viznu politiku, kao i politike azila i upravljanje migracijama, u praksi je pokazao brojne slabosti (događaji u Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji…), te je i stavka o sigurnosti građana EU na veoma klimavim nogama. 3) Zbog brojnih sekundarnih i tercijarnih projekata, više od polovice članica EU (onih siromašnijih) ugrozile su svoj održivi razvoj (petina je ostala bez njega). 4) Korupcija je veliki problem u svih 28 članica EU. Zna se da na Uniju, na četverogodišnjoj razini, korupcija “pojede” 120 milijardi eura, što je jednako njenom godišnjem budžetu!
Svaki je drugi komentar suvišan.
Mađarski sveučilišni profesor Zoltan Pogatzsa, pišući o pokušaju jugoistočnih zemalja da razviju vlastitu nacionalnu ekonomiju, kaže da su gotovo sve te zemlje, čak i sama EU, prošle kroz niz propalih projekata: – U početku su sve članice Unije iz Jugoistočne Europe pokušavale razviti vlastitu nacionalnu ekonomiju. Nijedna od njih nije uspjela! Mišljenja sam da je ulazak u EU posebno bio poguban za Hrvatsku. Gotovo ravan katastrofi. Država se odjednom našla među stranim investitorima i bez ikakve regulative da ih zauzda. Nijedna uspješna privatizacija nije obavljena, a spor kompanije INA i mađarskog MOL-a vodi se čak pred dva međunarodna arbitražna suda!
Od “zvijezda tranzicije” do pepela
Mi smo se u Mađarskoj odmah otvorili svima. I došli su. Svi. I “Tesko” i “Ocean” i “Metro”… svi s dugog popisa njemačkih i britanskih lanaca supermarketa. Oni su potpuno zatrli male trgovce u Mađarskoj! Ubili su mađarsku poljoprivredu! Naša je poljoprivreda danas vrlo mala i nekonkurentna. Umjesto da prodajemo dobar domaći kruh po malim pekarama širom zemlje, mi kupujemo loše industrijsko pecivo u “Tesku”. Ali to se nije dogodilo samo Mađarskoj. Scenarij je bio identičan i u Češkoj, Slovačkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj… u svim zemljama koje su krenule da oduševljeno kopiraju mađarski tranzicijski model. I sve te države prošle su kratke periode kada su ih proglašavali “Zvijezdama tranzicije”, a onda su se urušile.
Veoma naivno je vjerovati da će globalna konkurentnost raditi u korist neke države. Mnogo je knjiga napisano, a napisali su ih vrlo ugledni autori, o tome da ni jedna zemlja nije postala bogata s otvorenim tržištem. Svaka uspješna država je štitila svoju ekonomiju. Njemačka, SAD, Velika Britanija, Norveška, Danska, Švedska, Južna Koreja… sve su to bile protekcionističke zemlje.
Kakav je odnos starih članica Europske unije prema novim članicama? To je odnos centra prema periferiji, kao što je odnos SAD prema Meksiku. Poznato je da je Meksiko centar jeftinog rada za američke kompanije. I dobri su za šivanje GAP-ovih košulja.
Danas je u Hrvatskoj velika galama na državni sektor, kao izvor gotovo svih velikih negativnosti u poslovanju. U nekim drugim državama u Europi to nije tako. Na primjer, u Mađarskoj državni sektor obuhvaća nešto ispod trećine ukupnoga broja zaposlenih. Ili – pogledajmo Skandinaviju. Učitelji koji su zaposleni u državnom sektoru doprinose znanju stručnjaka u privatnom. Međutim, loš državni sektor neminovno proizvodi loš privatni sektor. Europska unija je vrlo kompetitivno društvo, u kojem je nevjerojatno teško probiti se do vrha. Ne treba za to kriviti EU. To su pravila igre. Nije igra kriva ako izgubite.
