Organizacija za prehranu i poljoprivredu UN-a nedavno je objavila da je u proteklih godinu dana cijena pšenice na svjetskom tržištu porasla za 75 posto. Taj podatak krije iza sebe više ljudske tragedije nego što su ih proteklu godinu izazvale sve elementarne nepogode i ratne aktivnosti zajedno.
Naravno, nesreće nikada nisu ravnomjerno raspoređene i najčešće i najteže pogađaju najsiromašnije.
Navedena promjena cijene pšenice u bogatoj Americi, gdje su sirovine jeftine, a prerada i transport skupi, znači neznatno poskupljenje kruha, koji je ionako minorna stavka kućnog budžeta.
U Hrvatskoj cijena kruha (još) nije za omalovažavanje, ali zbog nje ipak se neće umirati od gladi. Ali u Aziji i Africi milijuni siromašnih živi direktno od žitarica koje sami prerađuju u obrok (kašu, kruh), jer jedino to si mogu priuštiti. Većina njihovih prihoda odlazi na prehranu. Za mnoge od njih cijena žita ili riže znači jedan obrok dnevno, umjesto dosadašnja dva.
Svjetska populacija dosegla je gotovo 7 milijardi ljudi
Žitarice čine temelj prehrane većine svijeta. Ranija poskupljenja bila su privremena i uglavnom vezana za vremenske uvjete.
Suše ili poplave smanjile bi rod velikih proizvođača, no intervencijom iz zaliha, ili privremenim zasađivanjem dodatnih površina, cijene bi se stabilizirale – do izlaska iz krize. Velike gladi kasnoga dvadesetog stoljeća nisu uzrokovane nedostatkom hrane na globalnoj razini, nego nedostatkom mogućnosti, novca i volje da se ta hrana isporuči gdje je potrebna.
Danas, međutim, situacija se mijenja, i to u zabrinjavajućem smjeru. Sadašnji rast cijena nije uzrokovan određenom elementarnom nepogodom, nego velikim rastom potražnje, koja je dosegla gotovo ukupnu svjetsku proizvodnju.
Razlozi za to su višestruki. Najvažniji je stalni rast stanovništva. Svjetska populacija je gotovo sedam milijardi, a svake godine se povećava za daljnjih 80 milijuna, što izaziva i rast potreba za hranom.
Dobar dio tih ljudi, posebice u Kini i Indiji, sve bolje zarađuje i nastoji obogatiti svoju ishranu. No da bi se dobilo meso, mlijeko i jaja potrebno je othraniti stoku i perad, a to zahtijeva višestruko više žitarica. Zbog toga je potrošnja žitarica po glavi stanovnika u Americi četiri puta veća nego u Indiji. Osim rastućom potražnjom, nadolazeća prehrambena kriza uzrokovana je ograničenjima u proizvodnji. Neka od njih su namjerna.
Pad proizvodnje je neminovan – što ćemo jesti?
Sve se veći dio poljoprivrednih površina namjenjuje kulturama čijom se preradom dobiva biogorivo, jer je ono profitabilnije u odnosu na fosilne izvore energije. Na taj način cijena sirove nafte indirektno povećava cijenu hrane. Ekološka neobazrivost također dolazi na naplatu. U zadnjih nekoliko desetljeća mnoge su vodom siromašne zemlje, poput Izraela i Saudijske Arabije, postigle zavidnu poljoprivrednu proizvodnju, crpeći rezerve podzemnih voda do maksimuma. Zbog toga su te rezerve velikim dijelom istrošene, a tlo koje se nalazi iznad ispražnjenih podzemnih prostora sada se urušava i erodira. Pad proizvodnje je neminovan. Globalno smanjivanje rezervi vode u odnosu na sve veći broj stanovnika dugoročno će postati ključan faktor. Koliko će si vodom siromašne zemlje moći dozvoliti intenzivno navodnjavanje usjeva, potrebno za suvremenu poljoprivredu, ako njihovo stanovništvo jedva bude imalo dovoljno za piće?
Do sada se u rješavanju problema ishrane uvijek moglo računati na tehnologiju, koja je uspijevala omogućiti sve veću proizvodnju na istoj površini. No već desetak godina proizvodnja po hektaru u SAD-u i Europi je nepromijenjena, i čini se da se tu došlo do krajnjih granica.
Novi kolonijalizam – milijarda ljudi gladuje!
Nadolazeća svjetska prehrambena kriza počela je izazivati reakcije pojedinih država, ali bez ozbiljne međunarodne suradnje. Proizvođači žitarica sve češće ograničavaju izvoz, kao što je to učinila prošle godine Rusija, kada je zbog suše urod pao za 40 posto. Zemlje uvoznice, pak, pokušavaju se osigurati višegodišnjim ugovorima o isporuci žitarica.
Budućnost prijeti ratom za hranu!
Nedostatak hrane, najčešće upravo žitarica, uzrokovao je više socijalnih pobuna i revolucija nego ijedan drugi faktor u povijesti. Isti bi razlog mogao dovesti do nemira u svim zemljama koje nemaju ni dovoljnu vlastitu proizvodnju, ni dovoljno novca da kupe hranu na svjetskom tržištu. Budućnost bi nam mogla donijeti ratove za kontrolu nad poljoprivrednim zemljištem. Za sada se u svijetu proizvodi dovoljno hrane za potrebe cijeloga čovječanstva, mada zbog neodgovarajuće distribucije jedna milijarda ljudi gladuje.
Proces kultivacije novoga zemljišta u siromašnim zemljama mogao bi biti postavljen na partnerskim, a ne na izrabljivačkim osnovama. To bi osiguralo i prehranu lokalnog stanovništva, te značajan višak za izvoz. Svjetska mora predstavljaju još uvelike neistraženu alternativu klasičnoj poljoprivredi. Djelomičnom regulacijom distribucije i odbacivanjem čisto tržišnog sustava, mogu se značajno ublažiti slučajevi oskudice. No sve to zahtijeva značajan stupanj međunarodne suradnje i dobre volje, a toga je proteklih godina bilo veoma malo.
Hoće li međunarodna zajednica reagirati na vrijeme i spriječiti međunarodnu prehrambenu krizu ili će, po običaju, čekati da je problemi nadrastu i sruče se, poput tsunamija, na izgladnjele i ožednjele milijune siromašnih ljudi? Svaka država, velika i mala, bogata i siromašna, dužna je da već danas digne svoj glas protiv gladi, ma gdje bila, jer to je najveća sramota suvremenoga svijeta.
Vjerujemo da će i sindikati u toj borbi za iskorjenjivanje gladi biti u prvim redovima. O kojim, i kakvim, ljudskim pravima, možemo govoriti ako odmah tu, pored nas, umiru ljudi, žedni i gladni?
