Najvećim faktorima rizika po svjetsku političko-ekonomsku scenu u 2011. godini smatraju se američko-kineski odnosi, tenzije na korejskom poluotoku i odnosi unutar EU.
Krajem godine uvijek se svode računi, ali se još većim žarom podgrijavaju nade i želje, ponekad i strahovanja, da će 2011. godina donijeti nešto novo, bolje ili drugačije.
Ovoga puta, čini se, u “globalnom selu” nema posebnoga razloga ni za optimizam, ni za pesimizam. Uz nezaobilazne političke i privredne tenzije, diplomatska zveckanja oružjem, sankcijama, protekcionizmom, terorizmom, premjeravanjem moći i utjecaja, dolazak 2011. najviše obećava i vidljivije začetke promjena koje tek slijede u godinama koje dolaze.
Mnogo je pitanja oko neposredne budućnosti
Neposredna budućnost otvara i mnoga pitanja: Da li će na korejskom poluotoku višedecenijske čarke dva susjeda eskalirati u nešto žešće? Da li će napon između SAD i Kine još dublje zagrebati u tenzije slične hladnoratovskim? Da li će svijet doista postati sigurniji poslije najnovije runde suglasnosti bivših hladnoratovskih rivala, koja vodi ratifikaciji programa START-a, a kojim dvije strane smanjuju svoj nuklearni arsenal, ili će se nuklearna opasnost dodatno zakomplicirati iranskom tvrdoglavošću “malih” vlasnika fatalnog oružja? Da li će Europa uspjeti zauzdati rastuće socijalne nemire i održati stabilnost eura? Da li će se Bliski istok “primiriti”? Da li će se financijska tržišta uspjeti izvući iz stagnacije u koju su upala nakon oporavka od svjetske krize? Da li će se svjetska diplomacija uspjeti složiti u nekom od globalnih pitanja s kojima se već godinama bori?
SAD – najzaduženija zemlja svijeta
Prevelika očekivanja od promjena u SAD-u istopila su se u protekle dvije godine. Obamina administracija, primorana na kohabitaciju s republikanci ma, koji su u odlazećoj godini osvojili većinu u Kongresu, primorana je praviti ustupke, odnosno odstupiti od obećanja datih prije nego što je zasjela u Bijelu kuću. Najzaduženija zemlja svijeta ne samo da nije smanjila dug, već
ga je i podebelo uvećala i čini to i dalje. Pritisnut nezavidnom ekonomskom situacijom u zemlji, neposredno pred kraj godine, Obama je opet posegnuo za zaduživanjem, zadržavši politiku stimulansa i jačanja potrošnje, produživši pri tome život do jučer spornoj Bušovoj poreznoj politici.
Istovremeno, američke korporacije sjede na kešu, ali ne investiraju u vlastitu zemlju. Patriotizam (očigledno) ustupa pred mentalitetom zaduživanja, a s obzirom na neizvjesnost oko eura i balansa s kineskim juanom, pitanje je da li će američka privreda ostati tapkati u mjestu tijekom 2011. ili će iskoračiti u nekom pravcu, i kojem?
Američki ekonomisti upiru prst u Kinu i njenu politiku juana podcijenjenog dolaru, okrivljujući Peking za visoku nezaposlenost u SAD-u. Ali valutna preganjanja i problemi u trgovini nisu jedini klipovi u kotačima – ekonomski rivalitet ozbiljno je, između ostalog, dopunjen kineskim snažnim utjecajem u svom okruženju i čestim diplomatskim neslaganjima sa SAD-om, naročito oko Sjeverne Koreje i Irana. Trenutno stanje odnosa dviju sila možda je najbolje prokomentirao britanski tjednik “Ekonomist” – ocjenom da su dvije zemlje ušle u razdoblje “strateškog nepovjerenja”.
Glavni ispit za eurozonu mogu biti Portugal i Španjolska, koji će, budu li morali zatražiti pomoć, dokazati da sadašnjih 750 milijardi eura, koje se nalaze u “fondu spasa”, nije dovoljno da ih zakrpa. Od velike je važnosti hoće li Njemačka istrenirati strogoću do kraja ili se prikloniti zajedničkim interesima većine – pritisak za uvođenjem zajedničkih europskih obveznica.
