Posljednjih godina i Hrvatska i svijet sve su više ogrezli u nasilju: na ulicama, sportskim borilištima, a u porastu je i u obiteljima. Što je tomu uzrok, pitaju se brojni stručnjaci diljem našeg planeta, te »obični« građani, u čije se živote uvlači zebnja i strah kako za sebe, tako još i više za svoju djecu. Čini li nasilje konstantu ljudske civilizacije? Može li se ono razumjeti i objasniti? I, konačno, ima li miroljubivost ikakve šanse?
Nasilje je vječno!
Na ova pitanja pokušava odgovoriti – u svojoj novoj studiji »Povjerenje u nasilje « (Vertrauen und Gewalt 2008) – hamburški profesor književnosti u Jeni, Jan Philipp Reemtsma, koji se više desetljeća iscrpno bavio temom nasilja u modernom dobu. Prenosimo neka njegova razmišljanja.
Holokaust i druge brutalnosti u čitavoj ljudskoj povijesti naprosto su empirijske činjenice. I za to nije potrebno nikakvo posebno obrazloženje. Svakim danom za njih iz novootvorenih arhiva pristižu novi dokazi. Tu su novi genocidi u Africi, te genocidne radnje na Balkanu.
Za neke su europske duhove u noći genocidnoga 20. stoljeća svi ljudi već zadugo postali hijene. Zar ne postoji u ljudskoj povijesti nikakav napredak? Ništa u ljudskoj prirodi ne može jamčiti bilo kakav napredak – kada je nasilje u pitanju – odgovara ova studija. A zar tabu nasilja, čije je uspostavljanje najprije zahtijevalo kršćanstvo, a onda i zapadna moderna unutar svojih društava, nije samo pobožna želja? Nije li to malo vjerojatan izuzetak, i po svemu sudeći onaj koji će se ponovno izgubiti tijekom ljudske povijesti?
Tabu nasilja zapadne moderne za Reemtsmaua zaslužuje posebno objašnjenje – i obranu bez iluzija – čiji početak vidi u novostoljetnim vjerskim ratovima. Njegov najvažniji svjedok za prijenos učenja ranoga novog doba u sadašnjost jest W. Shakespeare.
Moderna društva trebaju državni monopol na nasilje
U Šekspirovim kraljevskim dramama razaznajemo eho sveprisutnog nasilja koje je sebi samo cilj. Međutim, istodobno primjećujemo već moralno moderno užasavanje, specifično novostoljetno ponovno rađanje kršćanske svijesti – bez povjerenja u pozadini u kršćanski kozmos. Šekspir pokazuje kako pojedinci i institucije iznova moraju potvrđivati valjanost, nakon što je svjetski poredak zapao u aut, u propast.
Najvažniji . lozof za fenomen nasilja u ljudskoj povijesti i nadalje ostaje Thomas Hobs (»Čovjek je čovjeku vuk!«). S Hobsom započinje moderno određivanje nasilja. Od onoga momenta kada ubijanje, uništavanje, sakaćenje ljudskoga tijela ne smije biti samo sebi cilj, nego samo sredstvo za postizanje cilja, za nasilje je potrebna naročita autorizacija. Nasilje će se, nakon Hobsovog ugovora o vladanju, legitimno vršiti još samo da se spriječi veće nasilje.
Neupitni monopol države na nasilje sprječava rat sviju protiv svih, koji je moguć u svako doba. Jedino pravno reguliranje definiranih zona društvenoga nasilja može spriječiti njegovo širenje. Moderna su društva imala potrebu
za režimom koji je pravno prenosio nasilje, jer bez vjerskog baldahina neupitni društveni okvir povjerenja nije više samorazumljiv, nego se neprestano iznova mora stvarati.
Jan Philipp Reemtsma je moralist bez iluzija. Umjesto »objašnjenja« nasilja, predstavlja nam često ideosinkratičnu terminologiju. Čini se da time ipak prenosi »efekte začudnosti« skeptika Michela de Montaigna (Mišel Montenj), s početka novoga doba – njegovo čuđenje, izraslo iz ratnoga doba i konkvistadorskih izvještaja, univeralističkim iluzijama zapadnoga posebnoga puta – na našu sadašnjost nakon Aušvica, Hirošime…
Danas smo na dvije povijesne etape udaljeni od onih Montenjevih, ali nemamo, nažalost, niti jedan novi temelj na kojemu bismo mogli sagraditi našu nadu.
Riječ godine: huligan
Našim ulicama, trgovima i sportskim stadionima zavladali su huligani. Ugrozili su živote ljudi, navijača i njih samih. Nisu iznikli sami od sebe, već kao društveni proizvod, spregom najrazličitijih čimbenika.
Postoje ozbiljne indicije da se čak i u sferi huliganstva radi o interesima čelnika sportskih klubova i klubova navijača. Utoliko je hitnije da se djeluje energično, kako u primjeni zakona, tako i u mijenjanju društvene klime koja tome zlu pogoduje.
Koliko je složeno ustanoviti precizno podrijetlo huliganstva kod nas i u svijetu, toliko je nejasna i njegova etimologija. Ono što je poznato, to je da se riječ »huligan« pojavila u britanskom tisku u policijskim izvještajima 60-ih godina 19. stoljeća. Ime se spominje u pjesmi koja se pjevala po mjuziklima o sumnjivoj irskoj obitelji po imenu Huligan (Hooligan), sklonoj prijestupima svake vrste.
Kada je riječ »huligan« ušla kod nas u upotrebu, nema točnih podataka, ali rječnici sinonima popisuju niz srodnih naziva: siledžija, napasnik, probisvijet, batinaš. Kako rječnici definiraju huligana kao uličnoga nasilnika, pripadnika mlađe generacije, koji se udružuje sa sebi sličnima, onda je izraz »žestok momak« vjerojatno najbliži definiciji huligana.
