Potičući trgovinu ljudima, svedenim na robu i zlokobne interese gazda, rezervna industrijska vojska migranata veliki je izvor jeftine radne snage, koja, pritom, nema tradiciju klasne borbe, pa omogućuje da se ostvari radikalni pritisak na smanjenje plaća radnicima i dozvoljava poslodavcima da izbjegnu rastuće obveze proistekle iz prava na rad.
Gledajući, gotovo svakodnevno, preko TV ekrana, rastuće kolone prognanika iz Sirije, Iraka, Libije i drugih zemalja Bliskog istoka, Afrike, pa čak i šire, kako, umorni, žedni i gladni, nasrću u Europu, kako bi spasili gole živote, pitam se: Zašto umjesto što vidimo neprijatelja među onima koji su gladni, ne vidimo neprijatelja u onima koji izgladnjuju, koji svode narode na siromaštvo, u onima koji zelenaštvom i eksploatacijom generiraju bijedu za većinu i neograničeno bogatstvo za mali broj odabranih. Naime, neprijatelj nije onaj tko gladuje, već onaj tko izgladnjuje. Neprijatelj je onaj tko baca narode u očajanje, a ne onaj tko je očajan. Neprijatelj je onaj tko prisiljava ljude da bježe, a ne onaj tko bježi. Neprijatelj je onaj tko izaziva imigracije, a ne onaj tko mora emigrirati. Ta predstava da je neprijatelj onaj koji je ispod nas, a ne onaj koji je iznad nas – to je remek-djelo licemjerja vlastodržaca.
Novi antropološki model
Jedina dozvoljena ultrakapitalistička i globalistička misao za cilj ima legitimirati i proizvesti novi antropološki model migranata kao vrijednost pozitivnu samu za sebe. Tako ona nastoji opravdati postojeće stanje, jer se mladi Europljani sve više svode na migrante koji moraju napustiti svoju zemlju kako bi radili – čak i s diplomama – kao perači posuđa u New Yorku ili Sydneyju. Globalna konkurencija današnjeg ekonomskog fanatizma zasnovana je na isparavanju kapitala i preseljenju rada, dakle i na prisilnoj migraciji ljudi.
Dvije su varijante jedine dozvoljene misli na ovoj fronti: Jedna je “melodramska kašica” bezuvjetnih “a priori” pohvala imigraciji, a druga je idiotizam ksenofobne borbe protiv imigranata. U skladu s politikom gostoprimstva, koju je zacrtao Jacques Derrida, alžirsko-francuski filozof, pojedinim migrantima svakako se mora pomoći, jer su ljudska bića i, što je najvažnije, oni su čovječanstvo koje pati. Međutim, imigracija se mora sprječavati, a ne favorizirati, jer ju je proizvela ista ona logika teritorijalizacije koja ima fanatizam globalističke ekonomije. U svojoj općoj logici, imigraciju sada strukturalno promoviraju kapital i nadstrukturalna obrana “retorike migranata”, koju propovijeda jedina dozvoljena misao.
Rezervna vojska
Današnje animalno kraljevstvo duha ima potrebe za”rezervnom industrijskom vojskom” (Marx) migranata, u cilju da se uništi još postojeća socijalna prava, uništi preostala organizacijska snaga radnika (sindikati) i drastično snize troškovi radne snage. Kapital ne cilja na integraciju migranata, već teži dezintegraciji, preko migranata, nemigrante, svodeći i njih na razinu migranata. Osim toga, nekritičko veličanje migranata, uza suze i prijetvorno sažalijevanje, služi legitimiranju deteritorijalizacije, odnosno da još jednom ukloni sva ograničenja apsolutnoj dominaciji kapitala.
Neizrecivi cilj monoteizma tržišta nema za cilj da se migranti uzdignu do ranga građana, već da se snizi razina građana iz nacionalnih država na razinu migranata, lišenih prava, opozicijske svijesti i jezika kojim bi artikulirali svoje zahtjeve za integracijom i priznanjem. Imigracija se javlja kao slika koja se u potpunosti može upisati u registar gazdinskog hegemonizma, dakle kao sredstvo vladara u klasnoj borbi.
Imigranti su primorani, zbog bijede i očaja s kojima se suočavaju, prihvaćati bilo kakve uvjete rada, a to uzrokuje činjenicu da to moraju prihvatiti i oni koji u drugim okolnostima nikada na to ne bi pristali.
Ostvarivanje jedinstva u radničkom pokretu na velikom je ispitu.
“Tenkovska demokracija” i seoba naroda
Iako ih nazivaju “migrantima”, riječ je većinom o prognanicima i izbjeglicama iz upropaštenih država, dakle, iz zemalja koje su SAD i njeni EU federati uništili raznim političkim “proljećima” i “revolucijama”, šireći u njima “tenkovsku demokraciju” i “slobodu”.
Uz to, najnoviji val izbjeglica bježi od čudovišta koje su stvorili upravo SAD i saveznici, a sve u borbi sa sekularnim, ali nenaklonjenim režimima. “Migranti” bježe od tzv. Islamske države, jedne totalitarne tvorevine u kojoj se sva druga bića – a u njih spadaju “neprijatelji Kalifata”, prije svega kršćani i šiiti – pogubljuju gnjusnim načinima ili, pak, pretvaraju u robove. A uvjete za vlastiti nastanak ta čudovišna “država” duguje upravo vandalskoj imperijalnoj politici SAD-a, Velike Britanije i, dijelom, Europske unije.
I sada, nakon što su destrukcijom proizveli zlo, tvorci Novog svjetskog poretka, a zapravo transnacionalne strukture kapitala, koje preko ovih političkih struktura djeluju, rješavaju problem bliskoistočnih izbjeglica tako što jednu od ključnih uloga u toj kampanji namjenjuju nikome drugome nego Makedoniji, Srbiji, Mađarskoj i Hrvatskoj!
Ruski ambasador Čepurin izjavio je kako postojeći val izbjeglica predstavlja nastavak “arapskog proljeća”. Tek u tome kontekstu može se razumjeti što nam se događa i što nam se može dogoditi.
Meki demografi upozoravaju na opasnost od etničke strukture Europe: do 2050. godine trećinu stanovništva u Europi činit će ljudi stariji od 60 godina. U Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Španjolskoj svaki deseti stanovnik imat će preko 80 godina. Ukupan broj stanovnika Europe, od Islanda do Rusije, do 2050. godine, past će za 130 milijuna. Ako želi zadržati sadašnju razinu od 4,8 radnika na jednoga umirovljenika, Europska unija mora uvesti preko sto milijuna migranata u sljedećih nekoliko desetljeća.
Također, ako želi oboriti cijenu radne snage, europskom kapitalu je u interesu povećati ponudu radnika na tržištu. Kako žene u EU sve manje rađaju, uvoženje “vanjskog proletarijata” postaje neizbježno.
