Pročitala sam negdje da je u jednoj državi u SAD-u šef zamolio vozača, koji inače razvozi cvijeće, da kupi slatkiše za njegove radnike. Kad se vozio natrag u cvjećarnu, vozač je pojeo nekoliko slatkiša i slomio zub. Sud za žalbe je potvrdio da je povreda zuba pokrivena jer se vozač za vrijeme nesreće nalazio na poslu.
Ne mogu znati je li ovo istinita priča, ali zvuči kao neki paralelni svemir, zar ne?
Prema godišnjim izvještajima Državnog inspektorata, u Hrvatskoj na radu godišnje strada između 1.100 i 1.500 radnika, dok se broj poginulih kreće između 30 i 50 po godini. Teško ozlijeđenih je u prosjeku oko tisuću. Broj nesreća na radu, kako ih registrira i zbraja Hrvatski zavod za zaštitu zdravlja i sigurnosti na radu, kreće se oko 14.000 na godišnjoj razini. Inače, pod ozljedom na radu, osim ozljeda nastalih na samom radnom mjestu, ubrajaju se i ozljede nastale na redovitom putu na radno mjesto, odnosno s radnog mjesta. Statistike govore da u Hrvatskoj danas više od 250.000 umirovljenika prima invalidsku mirovinu.
Zaštita na radu je nešto što bi trebalo biti u temeljima poslovanja poduzeća i javnih firmi, ali i u svijesti radnika, no, nažalost, u većini slučajeva na to se gleda kao na manje bitan segment poslovanja. Poslodavci na to gledaju kao na trošak, a radnici kao na gubitak vremena.
Statistički gledano, najveći rizik od ozljeda na radu prisutan je kod novozaposlenih radnika, koji najčešće odmah poslije osnovnog obrazovanja počinju raditi. Tada još nisu dovoljno educirani i osposobljeni za rad na siguran način.
Mehanizmi za sprječavanje su prevencija i edukacija. Naravno, postoje i kazne, no one nisu uvijek adekvatno rješenje jer ne postoji dovoljna kazna ako dođe do smrtnog slučaja ili teškog oboljenja. Zakoni strogo propisuju uvjete zaštite na radu, što je skup tehničkih i zdravstvenih, ali i pravnih i psiholoških djelatnosti kojima se otkrivaju eventualne opasnosti u točno određenim uvjetima rada i potom otklanjaju svi rizici za ugrožavanje života i zdravlja radnika. Stoga je iznimno važno da se redovito provodi edukacija i poslodavaca i zaposlenika, što je u Hrvatskoj u pravilu zanemareno. Ljude treba educirati i stalno im ponavljati važnost sigurnosti na radnom mjestu, dok im to jednostavno ne postane praksa bez koje ne mogu kvalitetno i sigurno obaviti svoj posao.
U nekim firmama radnici imaju jutarnje sastanke/kolegije na kojima prolaze kroz sve što taj dan trebaju proći na poslu. To je mnogo učinkovitije kad se događa na početku dana umjesto u sredini ili na kraju kada koncentracija već popušta, a i budimo realni, što se trebalo napraviti, vjerojatno je već napravljeno.
U svakom slučaju, poslodavac ne smije dozvoliti samostalno obavljanje poslova radniku koji prethodno nije osposobljen za rad na siguran način. Osposobljavanje za rad na siguran način poslodavci mogu izvoditi sami ili povjeriti osobi ovlaštenoj za obavljanje tih poslova.
Također, poslodavci bi trebali davati jasne upute za rad. Nije dovoljno samo dati popis stvari koje treba učiniti, već i sigurnosne upute. U njima se treba posebno osvrnuti na oprez koji je potreban prilikom izvođenja određenih poslova.
Bilo bi također dobro da poslodavac obiđe radnike, odnosno da povremeno provjeri kako zaposlenici obavljaju određeni posao. Čak i ako su i sami nekad radili taj posao, ipak je vjerojatno da različiti ljudi isti posao rade na različite načine. Zato je i nužna usporedba onoga što ljudi zapravo rade s onim što je napisano u postupcima, kako bi se moglo vidjeti postoje li uvjeti da to zaista bude izvedeno tako u praksi.
Zapisnik o ocjeni osposobljenosti radnika za rad također je vrlo dobar alat koji služi za nadzor radnika, ali svakako i samog poslodavca.
Trošak za poslodavca, nevažno za radnika
Sigurnost i zaštita na radu ne mogu se provoditi bez kvalitetne osobne zaštitne opreme, to je činjenica. Bile to zaštitne cipele, mrežica za kosu, jastučići za koljena, zaštitne navlake, uniforma… moralo bi biti u skladu sa zahtjevima radnog mjesta. Kod njihove izrade ne misli se na izgled i ljepotu i ta oprema vrlo često nije ni ugodna za nositi, već na to da vas osiguraju od ozljeda ili kakvih drugih nesreća.
Iako bi većini ljudi trebalo biti ugodnije raditi svoj posao znajući da su sigurni, većini radnika jednostavno se „ne da“ nositi zaštitnu opremu. To možemo primijetiti na različitim poslovima, neovisno o stručnoj spremi. Izgovori će uglavnom uvijek biti: ionako su nam plaće premale, nemamo prava koja mi želimo pa zašto bismo poštovali ova i slično.
Mnogi se hrvatski poslodavci ne pridržavaju „pravila igre“ i ne ulažu velike resurse u zaštitu na radu, ali i sami radnici često podcjenjuju opasnosti koje ih vrebaju na radnom mjestu. Poslodavci s druge strane često na zaštitu na radu gledaju samo kao na trošak, iako povreda radnika košta mnogo više nego zaštitna oprema koja mu je po zakonu obavezna. Problem je što se, bez obzira na mnoge očite nedostatke u poduzećima, posebice na rizičnim poslovima, sindikatu godišnje obrati mali broj radnika kada je zaštita na radu u pitanju.
Jedna od osnovnih zabluda poslodavaca je da će smanjivanjem mjera zaštite na radu ili njihovim izbjegavanjem ostvariti nezanemarivu materijalnu uštedu. Ako ćemo samo statistički gledati, onda treba voditi računa i o tome da ozljede na radu uzrokuju značajan broj izgubljenih radnih sati te smanjenje produktivnosti.
Radnici nemaju razvijenu svijest kada je zaštita na radu u pitanju jer to doživljavaju kao nužno zlo ili nuspojavu koja crpi vrijeme i novac, za koji i oni, a i poslodavac vjeruju da bi se mogao bolje utrošiti.
Zaposlenike, logično, najviše brine da su im plaća i doprinosi uplaćeni, imaju li dovoljno dug godišnji odmor i pravo na pauzu. Zaštitna oprema postane, nažalost, bitna tema tek kad se dogodi neka ozbiljnija povreda. Rijetko se sindikatu radnik obrati zbog problema oko zaštite na radu jer je to uvijek u drugom planu. Iskreno, kada ste zadnji put čuli da se netko žali na nedostatak zaštitne opreme?
Zbog zaštite na radu potrebno je odslušati predavanja i mnogim se zaposlenicima to jednostavno ne da raditi, zbog čega pokušavaju izbjeći takve edukacije. Nažalost, zbog toga se događaju situacije da sve više neobučenih ljudi radi, primjerice, na gradilištima i to je glavni razlog povreda u takvim zaposlenjima. Također, na takvim rizičnijim poslovima, sigurnost na gradilištima na kraju najviše ovisi o ponašanju „nadzornih tijela“ – poslodavca i inspekcije.
Iz tog je razloga potrebna kvalitetnija obuka iz zaštite na radu jer svijesti o tome nema u smislu da radnici misle kako je zaštita na radu bitan faktor. Kvalitetniju obuku treba organizirati i za mlađe, ali i za starije radnike, koji su dugo godina naučeni raditi na jedan način.
Glavnu odgovornost bi na kraju priče trebala snositi firma za koju se obavlja neki posao. Trebale bi postojati veće i ozbiljnije kazne zbog čega bi se više pazilo na samu odgovornost firme pa bi se onda poslodavce moglo natjerati da više pažnje obrate na to i da u zaštitu na radu ulažu više sredstava.
Sindikati u zaštiti na radu
Javni sektor ima snažne sindikate i visoku zaštitu prava, dok sindikati prema nekim statistikama zastupaju samo 17 posto zaposlenih u privatnom sektoru. Udio sindikalno organiziranog radništva u javnom sektoru je 68 posto.
Nažalost, u privatnom je sektoru stvarna razina zaštite puno niža od one koja je propisana zakonom. Kada bi se svugdje poštovao zakon, moglo bi se ozbiljno razgovarati o spuštanju postojeće zakonske razine zaštite, ali kako nema dovoljno snažne kontrole, mnogima ostaje irelevantno što piše u zakonu.
Problem je i kod većih i manjih firmi – čak i kad postoji kontrolno tijelo koje redovito provjerava poštuju li se propisi. No, toga se pridržavaju samo veće firme, a one koje imaju manje zaposlenih ne plaćaju ništa, čak ni kazne inspekciji i to dovodi do toga da se radnici povređuju.
Zaštita na radu jedan je od uvjeta za produktivan rad. No, dokle god imamo neposlušne radnike i poslodavce koje se ne nadzire dovoljno, teško možemo riješiti taj problem.
Uvijek postoje drastične ideje, kao što je, primjerice, učinila jedna talijanska firma koja je na ulazu u svoj pogon montirala brojač koji bilježi broj dana u kojima se nijedan radnik nije ozlijedio. Zamislite da vam s time počinje radno jutro… Biste li se ponašali drugačije?
