Paralelno s grcanjem neoliberalnog kapitalizma u svijetu i velike recesije koja je zahvatila mnoge zemlje, raste pritisak na stečena prava radnika: smanjuju se nadnice, otpuštanja s posla su postala već “normalna svakodnevica”, a primanje na posao sve se više ustaljuje na principu “sad jesi, sad nisi”. To se moderno zove fleksibilizacija radnoga odnosa.
Riječ je (zapravo) o snažnom pokušaju da se sve u životu individualizira, a kolektiv kao ljudska, duhovna i politička snaga potpuno marginalizira i tako političkim elitama osigura slobodu djelovanja i vladanja. Naravno da u takvim društvenim odnosima sindikati nisu poželjni socijalni partner vlasti i zbog toga ih treba (postupno) ukloniti s društvene scene.
Da li – i može li – država eksploatirati svoje namještenike: činovnike, prosvjetne radnike, liječnike, medicinske sestre, policajce, vatrogasce…? Država (svakako) nije poslodavac kome je do profita (do produktivnosti, teorijski, jest), da bi “cijedio” živi rad, kao što to, još od industrijske revolucije do danas, čine kapitalisti.
Najveći sukob države sa sindikatima u Wisconsinu
Pa ipak, u SAD-u je upravo u tijeku žestoka borba između države (odnosno federalnih država) i radnika, kojima je država poslodavac. Borba je oko sindikalnih prava. Žarište sukoba je u državi Wisconsin, gdje tamošnji guverner, republikanac, već nekoliko tjedana nastoji progurati zakon, formalno pod vidom budžetske štednje, kojim bi praktično razbio sindikate državnih radnika. U pitanju je najveći sukob sa sindikatima otkako je Ronald Regan 1981. godine otpustio 15.000 štrajkajućih kontrolora leta. I, reklo bi se, odlučujuća bitka koja bi mogla zadati konačni udarac već uveliko oslabljenom sindikalnom pokretu najveće kapitalističke ekonomije svijeta. Naime, sindikalno organiziranje u SAD-u već je decenijama na nizbrdici. Sindikati su bili najmoćniji između pedesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je američki poslijeratni prosperitet bio na vrhuncu.
Ali od tada njihova brojnost, pa prema tome i njihova snaga, u stalnom je opadanju. Dok je u 50-im godinama 36 posto bilo sindikalno organizirano u privatnom sektoru, danas je to samo sedam posto. Ili, 7,1 milijun ljudi, prema 7,6 milijuna u državnom sektoru, koji zapošljava oko 20 milijuna. Razlozi za ovo su mnogi, ali glavni je urušavanje američkog industrijskog sektora, na mnogo načina. Prvo dolaze japanske “transplant” tvornice koje se otvaraju prvenstveno u federalnim državama čiji zakoni ograničavaju sindikalno organiziranje. Onda stiže globalizacija i “outsourcing” mnogih manufakturnih poslova u Aziju, gdje je radna snaga jeftinija, pa su neke od najvećih američkih tvornica danas – u Kini.
Najveći sindikati, koji su se izborili za najbolje uvjete rada, najbolje pakete socijalnog (zdravstvenog i mirovinskog) osiguranja, bili su oni u automobilskoj industriji u Detroitu. Ali kada se ona počela ljuljati pod naletom japanske i južnokorejske konkurencije i na vlastitome tlu, i kada je, tijekom tek minule financijske i ekonomske krize, sasvim bankrotirala (spašena je samo desetinama milijardi dolara koje joj je posudila Obamina vlada), i automobilski sindikati su istaknuli bijelu zastavu. Spašavanje radnih mjesta postalo je važnije od sindikalnih prava.
Dramatičan porast nejednakosti u SAD-u
Drugi proces, koji je tekao paralelno s opadanjem snage i značaja sindikata, ali u suprotnom smjeru, bio je dramatičan porast nejednakosti u Sjedinjenim Američkim Državama. Tijekom 80-ih godina, jedna desetina najbolje stojećih Amerikanaca prisvajala je oko trećinu nacionalnoga prihoda. Danas, njihov udio sasvim se približio polovici. Dok prosječan radnik u državnom sektoru zarađuje oko 50.000 dolara godišnje, prosječan bonus na kraju prošle godine na Wall Streetu iznosio je 132.000 dolara.
Otuda “union busting”, razbijanje sindikata, ima dalekosežnije posljedice od onih radnopravnih, jer eliminira jednu protutežu za balansiranje sustava, ne samo ekonomskog, nego (prvenstveno) i političkog. Borba za preraspodjelu nacionalnog bogatstva je, uostalom, i srž sukoba konzervativaca s Barackom Obamom i njegovim programom, što se najbolje vidi po i dalje žestokom osporavanju novog zakona o zdravstvenom osiguranju.
Nije zanemarljiva ni politička dimenzija napora da se razbiju i unište sindikati. Oni su dosad izdašno pomagali izbornim fondovima demokrata, što je bila kompenzacija za darežljivost krupnog biznisa prema republikancima. Zbog toga je bitka u Wisconsinu, ovih dana, ponajmanje sindikalna.
Bez sindikata radnici bi postali “jedna slamka među vihorove”
Ako bi tendencija uništavanja sindikata snažnije zahvatila i Hrvatsku, šteta bi bila višestruka i sveobuhvatna: radnici bi postali lake mete za odstrel, u kome o ljudskim pravima ne bi moglo biti ni riječi, a poslodavci bi se međusobno grizli kao žuti mravi, i to u okruženju nezadovoljnih i poniženih radnika. U takvom ambijentu ne bi se mogla razvijati konkurentnost, profit bi bio skroman, ili nikakav, rast domaćeg proizvoda bi stagnirao, društvo bi nestajalo u recesiji i socijalnim bunama, bez perspektive i napretka.
Prema radniku se treba odnositi kao što to čine Japanci: humano, s punim uvažavanjem i dostojanstvom. Samo takav radnik će biti odan tvornici u kojoj radi, osjećat će je kao svoju, maksimalno će se zalagati na radu, da ostvari maksimalan rezultat. Naravno, i gdje plaća bude u iznosu koji mu osigurava život dostojan čovjeka, te da – stiže na vrijeme.
Oni koji danas “grme” protiv sindikata ili ne razumiju njihov društveni značaj ili su, naprosto, zločesti.
