Pojam korupcije obuhvaća svašta – od sirotinjskih petljavina, do zloupotreba u vrhu državne uprave. U svemu tome najmučnije je vladajuće uvjerenje da se nijedan posao ne može obaviti bez veze, mita ili protekcije moćnika. To ugrožava same temelje ustrojstva, ukida građansko dostojanstvo, a državu pretvara u nemoćnu i smiješnu igračku.
Kako koja vlast u Hrvatskoj zauzme svoje fotelje, najavljuje oštru borbu protiv korupcije. Kažu, došli su na vlast voljom naroda, pa se odmah suočili sa zlom. Kao da je ono od jučer, i kao da je dovoljna voluntaristička riješenost da se ta pošast istrijebi. “Corrumpo, corrumpti, corrumptum” – porok je star koliko i ljudski rod. Moj latinski rječnik daje brojne primjere i bogatu sinonimiku: uništiti, utamaniti, upropastiti, razoriti, pokvariti, patvoriti, oslabiti, omršati, osujetiti, iskriviti, izvrnuti, oskvrniti, obeščastiti, ukaljati, zavesti, podmititi, potkupiti… Građa od koje smo sačinjeni je kvarljiva. Jesmo li rođeni takvi, ili smo to naknadno postali, predmet je vječitog sporenja. Izliječiti se od kvarljivosti znači izgraditi novoga čovjeka. Pokušali smo, znamo kako je pokus završio. Svevišnji nije imao iluzija – pribjegao je izgonu sa svoga posjeda. Dao nam je slobodu, da tonemo u glib, ili da izbjegavamo zamke.
Svjetski majstori beščašća
Doprinosi tehnologiji općeg beščašća susreću se kod svih naroda i kultura. Teško je dostići svjetske majstore. Oni posluju s milijardama dolara, a našijenci se moraju zadovoljiti pokojim milijunom oslabljene domaće valute. Da se zatru tragovi prljavih radnji, Zapad se upušta u ratne pohode. Zbog uvođenja demokracije, naravno. Gadafija su umlatili kao psa, da se ne bi saznalo čiju je predizbornu kampanju financirao, dok se njegova bogata država raspala na zakrvavljene oblasti, koje su se držale zajedno zahvaljujući njemu. Zbog neispunjenog mafijaškog dogovora u Pakistanu je pobijena grupa ni krivih ni dužnih francuskih inženjera. Kod nas se primjenjuju sačekuše ili političke likvidacije. Stječe se utisak da nema bivšeg dužnosnika kome se ne može “nešto naći”.
Korupcija je ustrojena piramidalno
Korupcija je ustrojena piramidalno: oni “gore” daju primjer onima “dolje”. Lažni doktorati i kupljene diplome potvrđuju marksističku tvrdnju da je nadgradnja puki odraz materijalne baze. U sustav su uključeni svi – od buvljaka do sveučilišta. Samo, ni tu nismo jedini. Nekada su se, u elitnom kvartu, znale kavane u kojima su “tatini sinovi” iz prekomorskih kolonija naručivali diplomske radove i doktorske teze, potvrđivane na Sorboni. Profesori nisu bili previše podozrivi – smatrali su, valjda, da elita Trećeg svijeta i ne zaslužuje ništa bolje od falsifikata.
I u duhovnom Panteonu Zapada nađe se krivotvoritelja. Sredinom prošloga stoljeća dva velika dramska pisca, Eugen Ionescu i danas pomalo zaboravljeni Artur Adamov, izašli su s dva komada, iz kojih se dalo nazrijeti neveselo stanje pariške Akademije. U “Šupljini”, prikazanoj 1966., Ionescu obrađuje slučaj akademika za koga se odjednom saznalo da nije položio veliku maturu. Uvaženi znanstvenik pristaje da, pod stare dane, popuni šupljinu u svom obrazovanju, izlazi na ispit obaviti i tu formalnost, i pada! Takvih bi se našlo i kod nas.
Artur Adamov, u komadu “Profesor Tarana” (1953.), izvodi na scenu akademsku veličinu za koju se, kao u ružnom snu, ispostavlja da je cijeloga života potkradao i oponašao slavnoga kolegu Menera: od njega je preuzimao ne samo istraživačke nalaze, nego i držanje za vrijeme predavanja, pa i naočale.
Eto, ni sredine s jakom tradicijom nisu zaštićene od malignih oboljenja krađe, ali su barem obdarene vještinom okretanja poroka u lakrdiju, dok kod nas “uhvaćeni u pekmezu” intelektualne krađe mirno šetaju našim ulicama i smješkaju nam se s TV-ekrana.
Naše je mišljenje korumpirano
Leglo zla je, prije svega, u glavama. Naše je mišljenje korumpirano. To je tako vidljivo u istupima dijela političke elite, koja se batrga u proturječnostima iz kojih pamet ne može izaći ispravna i čista. Zatvor u Remetincu sve je puniji osumnjičenika, ili već presuđenih, za korupciju, i to u samom vrhu državne vlasti. A kad se mišljenje javnosti zagadi, ostalo ide samo po sebi.
Pojam korupcije obuhvaća svašta – od sirotinjskih petljavina do zloupotreba u vrhu državne uprave. U svemu tome najmučnije je vladajuće uvjerenje da se nijedan posao ne može obaviti bez veze, mita ili protekcije moćnika. To ugrožava same temelje ustrojstva, ukida građansko dostojanstvo, a državu pretvara u nemoćnu i smiješnu igračku. Mirimo se s praksom da se do zaposlenja dolazi podmićivanjem. Problem je samo kome, kako i koliko treba dati. Svi smo uprljani i poniženi. Nismo se mnogo udaljili od epohe u kojoj su veletrgovci raznim vojskama lifrali brašno pomiješano s pijeskom (tzv. pjeskari). Kapitalizam ima pljačkašku ćud, ali ovaj moderni utvrdio je neka pravila igre koja ne trpe sitni lopovluk.
“Konac djelo krasi”, kako po narodski reče pjesnik. Staljin i Franco ostavili su svoje države u lancima diktature, koja je poprimila oblik “prirodnoga stanja”. Međutim, i pored teških rana iz građanskog rata, Španjolci su izbjegli revanšističke obračune, a i Rusija napreduje u izgradnji slobodnoga društva.
Moralna i intelektualna korupcija, u drugoj polovici 20. stoIjeća, poprimila je planetarne razmjere. Kada se izgube orijentiri, svaki se pravac čini ispravnim. Dok se pojmovi ne raščiste u glavama, neće biti rasvjetljavanja u stvarima. Previše je laži, licemjerja, nedosljednosti i prevrtljivosti. Remetinec je premalen da sve to smeće prihvati i izliječi. Potreban je glasan sud javnosti, koji će popu reći pop, a bobu bob.
