Svjetske i domaće medije ovih dana je preplavila priča o novozelandskoj kompaniji koja je eksperimentalno prešla na četverodnevni radni tjedan, a taj se pokus pokazao toliko uspješnim da su se našli na pragu da tu promjenu učine stalnom. Tom odlukom su dohodci za 250 zaposlenih zadržani na istoj razini.
Konačni rezultat u plusu
Eksperiment je pratilo dvoje istraživača čiji je zadatak bio utvrditi učinke koje će kraći radni tjedan imati na zaposlenike. Konačni rezultat je bio taj da su zaposleni imali poboljšanje u ravnoteži posla i privatnog života od 24 posto, na radna mjesta su se vraćali s više energije, njihovi šefovi su primijetili da su kreativniji, pažljiviji, da su dolazili na vrijeme, nisu odlazili prije vremena niti su odlazili na dugačke pauze.
Prvi pokušali Šveđani
Među prvim poznatim pokušajima su oni u nordijskim zemljama, konkretno u Švedskoj. Tamo je pitanje kraćeg radnog vremena ponovno dobilo na značenju prije desetak godina, u jeku globalne ekonomske krize. Pokušaje su provodili najčešće tako da se osmosatni radni dan skrati na šest sati, ali da se zadrži pet radnih dana u tjednu. Jedan od najpoznatijih takvih primjera su automehaničarski centri Toyote, koji su još prije 16 godina prešli na šestosatni radni dan te tako rade i danas.
Direktor u jednom od njih je izjavio da se zaposleni osjećaju bolje, manje ih odlazi iz firme, a lakše je i zaposliti nove ljude, te je profit porastao za 25 posto. U međuvremenu su brojne tvrtke u Švedskoj i drugdje skratile radni dan na šest sati ili ostavile osmosatni radni dan, ali su radni tjedni srezani na četiri dana.
Što kažu znanstvenici?
U posljednjih nekoliko desetljeća brojna su istraživanja ukazala na pozitivne efekte kraćeg radnog vremena. Među njima postoje ona koja pokazuju da su radnici produktivni najviše četiri ili pet sati dnevno, da prekomjerni broj radnih sati dovodi do većeg broja grešaka, što u konačnici povećava troškove, kao i da ljudi koji previše rade češće obolijevaju od depresije, te pokazuju veći rizik od obolijevanja.
Jedan od glavnih faktora u odluci o tome može li neka organizacija skratiti radni tjedan ili radni dan i koliko će to uspješno biti leži u njenoj funkciji, odnosno djelatnosti. Šefovi kompanija prilikom zapošljavanja novih ljudi moraju dogovoriti točno koje će zadatke ti radnici obavljati, umjesto da se zapošljavanje temelji na broju sati koje će netko provesti u uredu. Ugovor bi se trebao bazirati na dogovorenoj razini produktivnosti.
Nesumnjivo je to da razna istraživanja i realni pokusi u tvrtkama i institucijama potvrđuju da je petodnevna osmosatna radna obveza zastarjeli koncept koji bi se trebao fleksibilizirati u skladu s novim vremenima i oblicima posla.
Mnogo više tvrtki i organizacija bi barem trebalo isprobati kraće radno vrijeme za svoje zaposlene i nakon toga donijeti konačne odluke. Mrzovoljni i preopterećeni radnici ne mogu biti garancija uspjeha nijednoj kompaniji ili instituciji.
