Kriza je potaknula tranziciju sindikata

Kriza je potaknula tranziciju sindikata

Početak 2020. g. neočekivano je tu posljednju godinu prošlog desetljeća pretvorio u jednu od najcrnjih godina u svjetskoj povijesti čovječanstva. Virus covid-19 proširio se nekontrolirano na cijeli svijet i zauvijek ugasio milijune života, dok se ljudi koji su bili u samom središtu krize nisu, koliko-toliko snašli, a znanstvenici, u vrlo kratkom vremenu, pronašli prvo cjepivo. No, svijet je, unatoč tome, dalje u borbi s ovim, još uvijek nedovoljno poznatim i nepredvidivim virusom. S vremena na vrijeme, pandemija se širi i smanjuje u valovima, ali ne prestaje i ne nestaje.

Iako je većina žaljenja, s pravom usmjerena na prerano umrle stanovnike planeta Zemlje (za koje pisac ovog teksta njihovim obiteljima izražava sućut), usmjerava se velika pažnja i na svjetsku ekonomsku krizu, kao posljedicu pandemije virusa covid-19, koja je vrlo ozbiljno ugrozila radnike i posljedično, radničke organizacije –sindikate, diljem svijeta. Tim se pitanjem, osim samih sindikata, intenzivno bavi i Međunarodna organizacija rada (ILO) – Ured za radničke aktivnosti (ACTRAV), koji na temelju najnovijih analiza i istraživanja sindikata nastoji odgovoriti na pitanja o njihovoj budućnosti. Kako sindikati u međunarodnom radničkom pokretu imaju nezamjenjivu ulogu, traga se za modelom tranzicije sindikata koja je, to je potvrđeno, nakon krize izazvane virusom covid-19, neophodna.

Kriza sindikata izazvana pandemijom

U uvjetima kada je svijet suočen s najvećim izazovom postojeće generacije, pandemijom uzrokovanom virusom covid-19, a da još uvijek nije pronađen model za konačni obračun s njim, može se tvrditi da gotovo ni jedan resor gospodarstva ili uslužnog sektora nije toliko jako stradao, kao svijet rada. U postupcima prilagodbe nametnutim, neobjašnjivim širenjem pandemije, različiti su sektori različito reagirali, od potpunog zatvaranja mnogih aktivnosti, do gašenja mnogih poduzeća, ili do nametnutog, drugačijeg načina organizacije rada. Sve to izazvalo je veliku nezaposlenost. Iako su vlade pojedinih zemalja reagirale, neke samostalno, a neke uz stalni socijalni dijalog sa sindikatima, ugašena radna mjesta se broje u milijunima.

Prema istraživanju koje je objavio ILO-Monitor (sedma edicija) gubitak radnih mjesta nastavit će se i u 2021. g., prema pesimističnom scenariju čak 130 milijuna FTE (Full-time equivalent jobs) radnih mjesta će biti izgubljeno. Osim gubitka posla, u kriznim je situacijama bilo vidljivo i niz neuspjelih pokušaja od samih sindikata da obrane postojeća radnička prava, pa iz toga slijedi pitanje, koliko su za obranu od napada na prava svojih članova sindikati sposobni?

Kroz ovu krizu zabilježeno je i nekoliko pozitivnih slučajeva, gdje su upravo sindikati kroz socijalni dijalog i kolektivno pregovaranje osigurali zaštitu radničkih prava, uz moratorij na otpuštanje i gašenje radnih mjesta (Švedska, Danska, Italija).

No, u ovoj krizi zabilježen je i do sada neimenovan sindikalni paradoks. Naime, pogrešno se smatralo da će radnici kojima se od strane poslodavaca ugrožavaju radnička prava, potražiti zaštitu u sindikatu, tako da se u njega učlane. Dogodilo se upravo suprotno. Najveći pad sindikalnog članstva bilježi se u onim sektorima u kojima je zabilježeno najveće ugrožavanje radničkih i sindikalnih prava. Kriza utječe na temeljne funkcije sindikata, što otvara niz pitanja: Kako će se sindikati uz covid-19 uključiti u socijalni dijalog i kolektivno pregovaranje? Kolika organiziranost u sindikate može zaštititi radnike? U kojoj se mjeri radnici u krizama oslanjaju na sindikate kako bi poboljšali svoju zaštitu i dr.

U svijetu se događa istovremeno niz tranzicija

Čini se da je ovo stoljeće, više nego i jedno do sada, izloženo brojnim tranzicijama. Svijet se mijenja iz temelja. Tehnološke promjene se događaju iz analognih u digitalne, u ekonomiji se neformalna ekonomija pretvara u formalnu, u svijetu rada se događa prijelaz iz “normalne” radne situacije na radnom mjestu, u rad na daljinu. Toliko puno raznih prijelaza i tranzicija prijeti da postanu nova, neizvjesna i nepredvidiva normalnost.

Zbog ove neizvjesnosti, koja je zahvatila svijet rada, neizbježno je da će i sindikalne organizacije morati provesti tranziciju svojih aktivnosti radi prilagodbe novonastaloj situaciji. Globalne tehnološke, demografske i ekološke promjene, te dodatno kriza uzrokovana virusom covid-19, sindikatima razotkrivaju, ali ujedno i pogoršavaju postojeće izazove. Na svijetu se članstvo u sindikatu smanjivalo, a time se smanjuje i sposobnost sindikata da organiziraju zaštitu sindikalnih i radničkih prava svojim članovima. Kako to utječe na budućnost sindikalnih organizacija? Važno je razumjeti utjecaj tranzicije na sindikalne organizacije, ali i na sve članove sindikata u njihovoj različitosti. Neophodno je za sindikate da se preispitaju iznutra i utvrde što treba mijenjati da bi prijelaz na novo bio smislen i u skladu s tradicionalnim sindikalnim vrijednostima.

Četiri moguća scenarija sindikalne tranzicije

Prema istraživanju globalnih sindikalnih organizacija i promjena zahvaćenih krizom, profesor Visser je predvidio četiri moguća scenarija za tranziciju sindikata:

  1. Marginalizacija – karakterizira ju daljnje smanjenje stope sindikalizacije radnika, starenje, zatvaranje, nestanak sindikalnih organizacija;
  2. Dualizacija – karakterizira ju daljnja obrana sindikata tamo gdje su sindikati tradicionalno jaki, a radnici su pretežito u stalnom radnom odnosu (javna poduzeća, velike državne tvrtke );
  3. Zamjena – karakterizira ju konkurencija drugih aktera u odnosu na sindikate (npr., NVO, poslodavac organizira suodlučivanje radnika na raznim razinama, o pravima se brinu agencije, odvjetnici sudjeluju kod rješavanja sporova i dr.);
  4. Revitalizacija – karakterizira ju uvođenje raznih inovativnih taktika u rad, objedinjavanje sindikata sa svrhom jačanja sindikata kako bi postali demokratski reprezentativni akteri u organiziranju i opsluživanju “nove, nestabilne radne snage”.

Tranzicija sindikata prema scenariju ILO-a, kroz četiri glavna stupa

ILO je razvila program kojim grupira aktivnosti sindikata u tranziciji u četiri glavna stupa:

  1. Sindikalno predstavljanje i usluge – da se istraže i otklone razlozi smanjivanja članstva u sindikatu, te da se potaknu novi načini za opsluživanje članstva u njegovim pravima;
  2. Konsolidacija sindikata – rješavanje velikih raznolikosti i nestabilnosti, pa čak i podjela među sindikalnim organizacijama kako bi sindikati govorili i djelovali jednim glasom;
  3. Unutarnje upravljanje sindikatima – ukloniti demokratske deficite, uključiti predstavnike svih skupina (mlade, žene), razvijati komunikaciju putem mreže i dr.
  4. Uključiv i učinkovit socijalni dijalog – proširiti sudjelovanje sindikata i socijalnog dijaloga i na druga područja rada i života članova (u skladu s Agendom održivog razvoja do 2030. g.).

Na kraju, vidljivo je da unatoč krizama kroz koje prolaze, sindikati su ujedno i pred novim izazovima koje donose progresivne promjene. Jedino su sindikati kroz povijest pokazali otpornost, pa imaju središnju ulogu u borbi za napredak radničkih prava i ljudskog razvoja, a sve to i uz promicanje socijalne pravde.

Važno je ne pogriješiti u prvom koraku tranzicije. To bi posebno trebale imati na umu hrvatske sindikalne organizacije, jer je prema podacima iz 2016. g. sindikalna organiziranost bila tek 25,8 posto.