Iako se to brižljivo sakriva od šire javnosti, istraživanja javnog mišljenja u zemljama Europske unije ukazuju na neumoljivi trend rasta nepovjerenja u briselsku Uniju.
Većina Europljana nema povjerenja u Europsku uniju”, javlja britanski “Express” već u naslovu, ponukan rezultatima posljednjeg istraživanja Eurobarometra. Spomenuti list se odvažio na takav naslov iako su portali širom Europe u istom istraživanju pronašli samo pozitivno, superlativ do superlativa, a ni trunku koja bi pobudila sumnjičavost. Istraživanje “Eurobarometra” pokazuje kako raste broj građana koji se suprotstavljaju Europskoj uniji. Za predsjednika EU Hermana van Rompeja je pravo poniženje, udarac, to što većina, čak 60 posto građana EU tvrdi da ne vjeruje u blok od 28 država. Dakle, gotovo dvije trećine građana EU ne vjeruje u Uniju, što je skok od tri posto u usporedbi s prošlom godinom.
Ova brojka uključuje i 83 posto građana Cipra, 80 posto Grka, 75 posto Španjolaca i 71 posto Portugalaca. U Velikoj Britaniji 68 posto upitanih ne vjeruje EU. Tome valja dodati i 76 posto građana EU koji su mišljenja da njihov glas u EU nema nikakvu težinu, što je najviši postotak od 2004. godine naovamo, otkako anketari postavljaju to pitanje. To je nesumnjivo zabrinjavajući trend za Uniju, koja je osnovana s namjerom da se poveća korist od suradnje između država, od privrede, preko zdravstva, školstva, pa do vladavine prava.
Europski utjecaj u svijetu slabi
Mada funkcionari Europske unije to ne vole ni čuti, a još manje znaju, činjenica je da europski utjecaj u svijetu slabi. Otuda je razumljivije upozorenje J. M. Barosa (iz travnja ove godine), kada je bolećivo primijetio «da politički ekstremi i populizam ruše političku podršku i društveno tkivo Europe», pozvavši pritom na jedinstvo. Usprkos apelu za «jedinstvom», sve više građana Europske unije u europskim institucijama prepoznaje one koji sprovode atak na nacionalni način života.
Zašto? Prije svega razlog je u tome što EU nema svoje jedinstvene vanjske politike, već svaka članica želi pošto-poto zadržati pravo svoga gledanja na krupna politička i ekonomska pitanja u svijetu. Ono što se naziva “zajednička vanjska politika” predstavlja jedva skrpani sukus interesa većih članica Europske unije, i to, u pravilu, predstavlja priklanjanje politici SAD-a.
Samo 16 posto britanskih radnika je za Europsku uniju!
Nisu zanemarive ni klasne razlike – samo 16 posto britanskih radnika zadovoljno je time što su dio Europske unije, dok 61 posto jedva čeka da Britanija okrene leđa Uniji. Srednja klasa je u nedoumici, pa 39 posto upitanih iz toga društvenog sloja odobrava ostanak Britanije u Europskoj uniji, a 61 posto želi izaći i EU. Uz to, financijski krugovi u Velikoj Britaniji strahuju od novoga poreza na financijske transakcije (koji je službeni London, zasad, blokirao vetom), jer bi na temelju Lisabonskog ugovora taj namet mogao biti naplaćen u vidu «oporezivanja korisnika transakcija «. Bruxelles bi tako punio svoju kasu, a vlada u Londonu ne bi mogla učiniti ništa u cilju zaštite londonskoga Cityja, financijske žile kucavice. Osim toga, financijski sektor u Velikoj Britaniji, zahvaljujući direktivama iz 2010. godine, već spada pod nadležnost nove europske financijske agencije ECMA. I to je jedan od razloga zbog kojih Velika Britanija planira da u “dogovoru” s EU vrati u svoju nadležnost 130 ovlaštenja koje je svojevremeno predala briselskoj administraciji.
I britanski mediji podvlače da je jaz između Londona i Bruxellesa sve dublji. Pronalaze i ponešto podrške britanskoj ulozi u Europi, ali dominira ogorčenje i negativnost prema unificiranom europskom projektu. Ne zna se kako i gdje će sve ovo završiti, pišu, ali jasno je da se iz tjedna u tjedan, tijekom kojih Europa prolazi kroz najveću krizu, Britanija i ostatak EU kreću u značajno različitim pravcima.
Europa će se uskoro podijeliti na tri skupine država
Kao dodatni primjer udaljavanja Britanije od Europske unije navodi se i proširenje federalizacije politike s ekonomskog odlučivanja na vanjsku politiku i obranu. I britanski BBC upozorava na analizu Centra za europske reforme, koji prognozira da će se zbog svih tih promjena Europska unija uskoro podijeliti na tri skupine država: 1) grupu «eura», s integriranom privredom, bankarskom unijom i kontrolom budžeta; 2) grupu zemalja koje nisu u «eurozoni», ali namjeravaju preuzeti zajedničku europsku valutu i pridružiti se bankarskoj uniji; 3) ostale članice EU. Analitičari BBC-ja se slažu da će Velika Britanija završiti u trećoj grupi: «Europa se mijenja, i to brzo. Europa će uskoro biti mnogo drugačija konstrukcija od one koja je postojala 2009. godine, kad je kriza počela.“
Kako će, međutim, borbu protiv te krize shvatiti oni europski građani koji se protiv nje bore već nekoliko godina, a svjetla na kraju tunela nema na vidiku. Grčka javnost je, primjerice, zatečena najnovijim šokantnim podatkom da je domaći javni dug, zbog kojega građani već šest godina trpe sve rigoroznije mjere štednje, poslije toliko muka i odricanja znatno povećan, umjesto da bude smanjen!
Pa sad uveliko premašuju dugovanja zabilježena prije krize. A upravo je smanjenje duga bio razlog zbog kojeg je pokrenut bolan program štednje prema receptu birokrata iz Bruxellesa, usprkos prosvjedima na ulicama grčkih gradova.
Brojke su neumoljive: šestomjesečni obračun otkriva da je Grčka danas zaduženija nego 2009., kad je kriza počela i da je minus u blagajni, u odnosu na drugu polovinu 2012. godine, uvećan za 18 milijardi eura! U novu, 2013. godinu Grčka je ušla s dugom od 303 milijarde eura; rekordno zaduženje u visini od 180 posto BDP-a je, prema mišljenju opozicije, rezultat «politike koju sve vrijeme forsira premijer Antonis Samaras». Predsjednik vodeće opozicijske stranke ocjenjuje da «Samarasova politika predstavlja sinonim za totalni bankrot».
Sondiranje pulsa grčkog javnog mišljenja pokazuje da nije urodio plodom “europski diktat”, koji su službenoj Ateni nametnuli Trojka i Bruxelles. Naprotiv, raste euroskepticizam, ali ne samo u Grčkoj, nego i širom Starog kontinenta.