Međunarodni dan žena nije trenutak za slavlje. To mora biti bar jedan dan koji nas podsjeća da je 70% žena iskusilo neku vrstu nasilja tijekom svog života. Takvo nasilje uzrokuje više smrti među ženama u dobi od 15. do 44. godine od raka, malarije, prometnih nesreća i rata i to u kombinaciji. Nadalje, kao posljedica ovakvog nasilja kod većine njih razvijaju se zdravstveni problemi kao što su moždani udar, bolesti srca, depresije, tjeskobe, sindroma povezanih sa stresom, ovisnosti i samoubojstva.
Međunarodni dan žena treba nas natjerati na razmišljanje o mnogim ženama koje su i dalje diskriminirane svaki dan, na ulici, kod kuće, na radnom mjestu. Žene, koje zbog kulturnog ili društvenog uvjerenja nemaju pravo na rad. Istina, situacija u razvijenim zemljama generalno je bolja nego u nerazvijenim. No ni to ne može biti dovoljno. I dalje su tu mnoge žene koje su zbog gospodarskih teškoća i obiteljskih obveza prisiljene raditi u nesigurnim uvjetima zapošljavanja, žene koje se dijele kod istih poslova, jer još uvijek mnogi smatraju da one nisu ni dovoljno jake ni dovoljno pametne ili dovoljno pouzdane, da bi imale vodeće ili menadžerske pozicije, žene koje rade jednako teško kao i svaki muškarac, ali zaraditi znatno manje plaće samo zato što su žene.
Činimo li dovoljno za ravnomjerno i pravedno društvo u kojemu se sve žene mogu osjećati sigurno i ponosno što su žene? Dan žena treba biti svaki dan. Gdje bolje početi nego u vlastitom domu, na radnom mjestu, u našoj okolini. U svakom odnosu. Svakoga dana.
