Ne slušati MMF

Poznato je da je osnovni restriktivni “monetaristički pristup” Međunarodnog monetarnog fonda usmjeren na to kako će zadužena zemlja vraćati dugove, a manje ga zanima razvoj i zaposlenost .Uloga MMF-a, čija je politika u funkciji globalnog kapitala, jest da odobrava kredite pojedinim zemljama pod uvjetom da prihvate provođenje neoliberalne ekonomske doktrine, što se, na kraju, po ocjenama mnogih kritičara, svodi na politiku “ekonomskog neokolonijalizma”. Najveće koristi od ovakvog pristupa imaju velike međunarodne korporacije i banke, a ne građani koje provode tranziciju. Politika “stezanja remena”, koju primjenjuje MMF već duži niz godina predmet je mnogobrojnih kritika u svijetu.

Tako, na primjer, poznati američki ekonomista, nobelovac Josef Stiglitz, ukazuje da program štednje i smanjenja troškova MMF-a nije dao dobre rezultate, već vodi padu privredne aktivnosti i recesiji. Svojim rigidnim, jednostranim i nefleksibilnim pristupom, koji traži makroekonomsku stabilnost, a zanemaruje razvoj, MMF je pokazao da svoj krizni model ne prilagođava specifičnostima pojedinih zemalja. Poznati su primjeri njegovih neuspjelih programa u Indoneziji, Tajlandu, Južnoj Koreji, Rusiji, Brazilu i Argentini, koji su tamo samo pogoršali ekonomsku situaciju. Pokazalo se da MMF više brine o interesu financijskih tržišta, nego o razvoju zemlje-članice kojoj bi trebalo pomoći.

Od bivših socijalističkih zemalja koje su prošle tranziciju Slovenija, Češka i Slovačka izbjegle su diktat MMF-a i našle vlastiti put razvoja, dok je, recimo, Rusija počela ubrzano da se razvija kada je prekinula suradnju s njim.

Stiglitz nema povjerenja u MMF i tvrdi da su drastične mjere štednje, koje propisuje svojim klijentima, “pogrešno rješenje”, koje ne funkcionira dobro u kriznim uvjetima. Više puta, od početka 2012., Stiglitz je kritizirao MMF zbog politike prema Grčkoj, i drugim prezaduženim državama eurozone, optuživši tu globalnu financijsku organizaciju da te zemlje “gura u još dublju krizu.”

Stiglitz tvrdi da se kriza dugova u zoni eura nikako ne može riješiti restrikcijama potrošnje. Umjesto toga, trebalo “bi podstaći privrednu ekspanziju, ići prema stimulansima državne potrošnje. Prema Stiglicevoj formuli, države koje se suočavaju s dužničkom krizom ne trebaju slušati savjete MMF-a, koji zahtijeva ograničenje budžetske potrošnje, već sve snage treba da usmjere na rast privredne aktivnosti i zaposlenosti.