Nakon pada Berlinskoga zida i propasti komunističkih režima u istočnoj Europi, te bolnoga vremena tranzicije, već više od dva desetljeća – nema ni novih ideja u razvoju ljudskoga društva. Govorilo se i pisalo (Fukujama) o “kraju povijesti”. Izgledalo je kao da je globalni kapitalizam prekrio kuglu zemaljsku “vo vjeki vjekov”. Doduše, neki su se pitali kako razvitak ljudskog društva može naprasno stati, zarobljen u profit i ljudski ego, jer to bi značilo početak kraja ljudske civilizacije.
Nastupilo je, uz tranziciju, vrijeme gubitka samopouzdanja i, s vremenom, razočaranja u obećanja Zapada. Počelo se govoriti o dvije vrijednosti koje su mnogim ljudima vrlo važne: to su istina i, u vezi s njom, razumijevanje druge osobe, slušanje druge osobe, tako da bi ljudi mogli biti iskreni jedni prema drugima i da bi mogli obraćati pažnju na ono što govore jedni drugima – empatija.
Primijetili su da Zapad nema pažnje prema osjećanjima i svijesti drugih. Jedino misli na sebe, misli da je samo Zapad savršen i da ostali moraju biti isti takvi.
Eto, primjerice, politička Ijevica Europe danas više ne štiti prava radnika, nego prava homoseksualnih grupa, a desnica više ne brani građanske vrijednosti. Sve su tradicionalne političke stranke postale taoci profita i profiterske ideologije, a u takvim je odnosima sve manje prostora za ljudska prava, građanske slobode i demokraciju.
Stoga se od početka 2014. godine počinju javljati nove ideje kojima je cilj pronaći nove puteve razvoja ljudskoga društva (Alain Soral, Jean Bricmont).
Želja je autora nove ideje da spoje najvrednije tekovine iz svijeta rada, koje je izborila politička ljevica, i najviše vrijednosti demokratskog građanskog društva, koje se pripisuju građanskoj desnici. Zato oni predlažu Savez ljevice rada i desnice vrijednosti, kao novu političku stranku, koja bi anticipirala najviše domete i standarde moderne demokracije i tržišne ekonomije. Je li to izlaz iz današnjeg ćorsokaka?
Neminovnosti kapitalizma
Stručnjaci tvrde: sada smo u drugoj fazi kapitalizma – koncentraciji kapitala. Taj je proces u toku u cijelom svijetu. Prema “Forbesu”, danas je imovina tisuću najbogatijih ljudi u svijetu jednaka imovini dvije milijarde ostalih stanovnika zemaljske kugle, a razlika između najbogatijih i najsiromašnijih je neizmjerna. Sitni privatnici, zanatlije,
seljaci, mali poduzetnici gube trku s velikim industrijskim koncernima i kompanijama u vlasništvu obogaćenih pojedinaca-tajkuna. Rezultat je propast malih poduzeća i masovna nezaposlenost.
Ovaj se proces intenzivira globalizacijom, tj. otvorenim svjetskim tržištem, u kojemu prednost imaju razvijene zemlje. Taj se proces u Hrvatskoj, kao pretežno ruralnoj zemlji, najviše osjetio na selu. Mali poljoprivredni proizvođači u brdskim krajevima ne mogu izdržati konkurenciju velikih poljoprivrednih proizvođača u ravničarskim krajevima, te iz inozemstva. Stanovnici sela, prvo žene, pa zatim i muškarci, masovno silaze u gradove, a cijela područja Hrvatske ostaju bez stanovnika. Industrija propala tijekom tranzicije ne može primiti pridošle gradske stanovnike. Oni, s obzirom na to da su, uglavnom, završili škole društvenih zanimanja, čine novi intelektualni proletarijat, koji pravi veliki pritisak na zapošljavanje u državnoj administraciji. Tako da danas realni sektor više ne može hraniti toliki broj narasle administracije.
Ulazak u Europsku uniju neće riješiti ove probleme, jer će naša poljoprivreda i slabašna industrija biti još više izložene konkurenciji razvijenih europskih zemalja. Obični ljudi, radnici, imaju moć kroz brojnost, ali u globalnom svijetu više nije dovoljan ni veliki broj građana jedne zemlje, jer mogu biti manipulirani iz stranih centara moći. Bez dobre organizacije, bez jakih sindikata, radnici se nemaju nadati ničemu dobromu. Kapital je međunarodni, pa stoga i jaki sindikati moraju biti međunarodni. Da ne bi bili izmanipulirani, nije dovoljno da radnici čuju što se priča, kroz megafone, već da saznaju tko je liderima na sceni platio megafone.
