[u][align=center]Cjeloživotno obrazovanje – što je to?[/u][/align]
Brze ekonomske i društvene promjene koje zahvaćaju današnje društvo, prelazak na društvo temeljeno na znanju, demografske promjene uzrokovane starenjem populacije, utječu na pojavu novih pristupa učenju i obrazovanju, unutar okvira cjeloživotnog obrazovanja.
No, što je to cjeloživotno obrazovanje? Taj pojam, koji se danas sve češće upotrebljava u svakodnevnom govoru, uključuje sve aktivnosti učenja koje se poduzimaju tijekom života, s ciljem unapređenja i usavršavanja znanja, vještina i sposobnosti, u osobne, društvene svrhe, ali i svrhu boljeg zapošljavanja.
[u][align=center]Zašto cjeloživotno obrazovanje?[/u][/align]
Cjeloživotno obrazovanje obuhvaća formalno i neformalno obrazovanje. Dok se formalno obrazovanje stječe tijekom redovnog školovanja, odnosno od vrtića do fakulteta, neformalno obrazovanje se odnosi na obrazovanje izvan redovnog školskog sustava. Neformalno obrazovanje danas provode mnoge institucije, kao npr. Zavod za zapošljavanje, otvorena sveučilišta, pučka sveučilišta, sindikati itd.
Brza dinamika razvoja tehnologije utječe na zastarijevanje znanja koje posjedujemo i potrebno ga je stalno nadopunjavati. Osim toga, informatičko doba u kojem danas živimo utječe na gubitak postojećih radnih mjesta, ali i pojavu novih zanimanja.
U tom kontekstu, cjeloživotno obrazovanje utječe na razvoj znanja i sposobnosti pojedinca, omogućuje svakom pojedincu da se prilagodi društvu baziranom na znanju ali i da aktivno sudjeluje u svim sferama društvenog i gospodarskog života, da postane konkurentna radna snaga i da time preuzme odgovornost za svoju budućnost.
Cjeloživotno obrazovanje – dio državnog sustava obrazovanja
Cjeloživotno obrazovanje mora biti integrirano u državni sustav obrazovanja, ali i kompatibilno sa sustavima obrazovanja u europskim državama. Njegova najvažnija zadaća je da omogući svakom pojedincu dostupnost dodatne edukacije, koja je prilagođena njegovim osobnim potrebama i interesima, i to u svim fazama njegove životne dobi.
Odgoj u cilju promoviranja cjeloživotnog obrazovanja mora se temeljiti na filozofiji postizanja konkurentnosti i uspješnosti na tržištu radne snage, na samoučenju i samozapošljavanju, na preuzimanju odgovornosti za svoju sudbinu i sudbinu svoje obitelji, a ne na oslanjanje na državne mehanizme zbrinjavanja.
[u][align=center]Da li cjeloživotno obrazovanje funkcionira u praksi?
[/u][/align]
Cjeloživotno obrazovanje mora omogućiti svakom pojedincu usavršavanje njegovih stečenih znanja i vještina. To ujedno znači da je potrebno formalne oblike edukacije učiniti otvorenijima i fleksibilnijima, kako bi se takve mogućnosti neformalne edukacije mogle prilagoditi potrebama svakog pojedinca. Formalni sustav trebao bi dati široke temelje općeg i stručnog obrazovanja, a svatko bi se putem neformalnog obrazovanja uže specijalnizirao za rad na određenoj tehnologiji, npr. svaki pojedinac bi trebao putem neformalnog obrazovanja stjecati znanja i vještine kako bi se osposobio za rad na novim tehnologijama, a s ciljem zadržavanja radnog mjesta ili otvaranja mogućnosti za zapošljavanje na novom radnom mjestu.
Naravno da u cijelom tom procesu poslodavci imaju vrlo važnu ulogu. Naime, poslodavac bi trebao voditi brigu o stručnosti svoje kadrovske strukture, i svojim kadrovima omogućiti sve moguće i dostupne oblike neformalnog obrazovanja, jer znanje je resurs u kojeg treba neprestano ulagati. Osim toga, u vremenu brze promjene tehnologija, poslodavcima i nije u interesu neprestano mijenjati radnu snagu koju zapošljava, već neprestano ulagati u edukaciju i dodatno usavršavanje svojih kadrova, kako bi time uz manje troškove poslovanja postali konkurentniji na tržištu.
[u][align=center]Sindikati o obrazovanju odraslih[/u][/align]
Prepoznajući značaj cjeloživotnog obrazovanja, i u okviru toga obrazovanja odraslih, u Zagrebu je od 12. – 13. listopada 2004. godine, u okviru CARDS Projekta Restrukturiranje tržišta rada održan seminar na temu “Obrazovanje odraslih”, na kojem su predstavnici sindikata raspravljali o aktivnostima koje je potrebno u Hrvatskoj poduzeti u cilju promoviranja obrazovanja i osposobljavanja odraslih u procesu njihove prilagodljivosti tržištu rada i njihove zapošljivosti, a u funkciji zadržavanja postojećeg ili dobivanja novog posla. U cijelom tom procesu, uloga i odgovornost sindikalnih organizacija je od izuzetne važnosti.
Vjerujemo da će se i u buduće raspravljati o ovoj temi, kojoj treba pokloniti više pažnje ukoliko Hrvatska jednog dana želi postati konkurentna država.
