Za građane Republike Hrvatske završila su dva važna događaja koja su istovremeno, svaki na svoj način, obilježila povijest, naše nade i očekivanja, ali i pojačala odgovornost za vrijeme koje je pred nama.
Jedan od događaja pripada našoj nacionalnoj povijesti, koju gradimo sami i sudjelujemo u njoj svatko na svoj način. Iako su mnoge ankete gotovo sa 100% točnošću prognozirale ishod izbora za Hrvatski sabor, tek 04. 12. 2011.g., kada su građani uzeli u ruke dobro pripremljene olovke, ishod je bio poznat. Nekima je on sigurno bio iznenađenje, a nekima dugo željeno i očekivano stanje. Svakako, ravnodušnosti nije bilo. Priče i komentari na svakom koraku govore da se radilo o važnom događaju za sve nas.
Nova Vlada i korak do Europske unije
I dok budući premijer sastavlja novu Vladu RH, završio je još jedan, dugo najavljivan put, naš put u Europsku uniju. Konačno, osam godina nakon predaje zahtjeva za ulazak, dogodio se i taj dan. Hrvatske zastave zavijorile su izvan Hrvatske, riječi dobrodošlice bile su iskrene i tople, veselje građana pomalo suzdržano, a riječi političara odavale su neskriveno zadovoljstvo zbog potpisivanja pristupnog ugovora. Poklopile su se i političke zvijezde, jer je upravo pokojni premijer Račan predao zahtjev, a njegovi nasljednici, nova Vlada HR, ima priliku i mogućnost da prva uvede Hrvatsku u punopravno članstvo EU. Iako se čini da do 01. srpnja 2013. godine kada Republika Hrvatska postaje punopravna članica Europske unije, ima dosta vremena, posla je toliko puno da će vrijeme proteći brzo, čak možda, obzirom na obveze i prebrzo.
Dva događaja su iza nas, a njihov utjecaj na našu budućnost je pred nama i na nama. Što očekujemo? Da li su očekivanja realna i provediva? Kakva Europska unija nas očekuje u punopravno članstvo?
Više ne vjerujemo izbornim obećanjima
Pitanja je puno, ona su mahom otvorena, sa teško predvidivim odgovorima, a još manje onakvima kakve građani očekuju. Naime, Sindikatima je i previše poznato da su politički programi koji se iznose u javnost uoči izbora jedno, a realnost nakon izbora posve drugo. U samom početku, dok još nisu bili „politički pismeni“ Sindikati su uoči izbora sklapali sporazume sa pojedinim političkim strankama, da bi se na kraju, nakon izbora ti sporazumi pretvorili u mrtvo slovo na papiru. Naučeni da se sa politikom ne treba previše igrati, ove godine su Sindikati gotovo samozatajno prešutjeli važnost izbora, te su otvoreno rekli članstvu da je slobodno i oslobođeno od svih instrukcija prilikom zaokruživanja broja na izbornom listiću. Naravno, poruka Sindikata, iako nije izrečena, temeljila se na očekivanju suradnje sa bilo kim tko pobijedi, suradnje bez previše angažmana, jer su dosadašnja iskustva s političarima više negativna nego pozitivna. Koliko god su neki sindikalisti uporno iskakali iz Sindikalne momčadi prizivajući politiku u svoje redove, Sindikati su uglavnom ostali suzdržani i odmaknuti od politike.
Međutim, nakon ova dva događaja, važna za Republiku Hrvatsku, nisu ostali distancirani. Na zajedničkom sastanku predstavnika svih sindikalnih središnjica izraženo je zadovoljstvo sindikalnih čelnika potpisivanjem Ugovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji ocjenjujući to važnim događajem. Na tom zajedničkom sastanku predstavnici Sindikalnih središnjica su izrazili zabrinutost za stanje gospodarstva, smatrajući da je ono „pred kolapsom“, te da takvo gospodarstvo ima vrlo slabe izglede na tržištu Europske unije. Između ostalog, uslijedile su i čestitke nekih sindikalnih čelnika novoizabranoj koaliciji s porukom o očekivanoj suradnji. Sve u svemu, ova dva prevažna događaja za Sindikate i radnike Hrvatske ostala su, površno komentirana, a još manje osviještena za one kojih se oni tiču. A iskreno, tiču se svih nas.
Pogrešno shvaćanje politike
Promjena politike i izmjena političara u pojedinim ministarstvima ne bi značila ništa kad se nas ni na koji način ne bi ticala. Promjena politike postaje prava i vidljiva tek onda kada se ona dogodi u narodu, kad je obični ljudi osjećaju kao dio svojeg nacionalnog identiteta, dio svoje svakodnevice i budućnosti.
Danas se politika pogrešno smatra poslom političara, koji je odvojen od građana. Političari postaju „oni“ koji nešto daju ili uzimaju nama ostalima. Posve pogrešno tumačenje demokracije. Političari nisu samo „oni“ koji vladaju četiri godine našom sadašnjošću i budućnošću. Oni su dio nas koje smo izabrali da nas vode u željenom smjeru, smjeru dobrobiti za cijelu zemlju, za sve nas. Stoga se odgovornost političara ne može mjeriti samo njihovim radom, nego i doprinosom svih nas, ovisno o tome gdje radimo i koliko možemo dati sebe u nacionalne ciljeve. Odgovornost pojedinca je manja nego odgovornost interesnih grupa i svih onih koji proklamiraju zaštitu i dobrobit organizacija koje predstavljaju.
Radnici se uvijek bore za svoje
Već je rečeno, da u povijesti radnici nisu dobili ništa na dar. Sve što danas imaju, plod je sindikalne borbe kroz stoljeća za pravedni položaj radnika na tržištu rada. Mnoge su žrtve podnijete na putu za pravedni položaj radnika, mnogi su založili svoje živote za radničku solidarnost i dostojnu budućnost.
Posljednja događanja u Europskoj uniji mnogo govore o onome što može postati i naša realnost. U uvjetima prevelike zaduženosti, u okviru financijske konsolidacije Europske unije, neke države, članice Europske unije prolaze vrlo teška razdoblja. Mjere koje su donesene traže štednju na svim razinama. Otkazuju se ugovori o radu tisućama radnika, smanjuju se plaće, nezaposlenost se penje na dvocifrene znamenke.
Kriza i u Europskoj uniji
Tako je zbog novih mjera štednje u Grčkoj ostalo bez posla oko 16 000 službenika. Od toga će oko 4000 biti umirovljeno, a oko 12 000 će biti uključeno u tzv. „pred-umirovljenički“ status koji će trajati do 2013.g. Danas, prema službenim podacima, u Grčkoj živi oko 500 000 stanovnika u kućanstvima koja nemaju nikakve prihode, a prihodi ostalih domaćinstava smanjeni su za 6,3% samo u ovoj godini. Treba reći da poslodavci masovno krše kolektivne ugovore, da je propao aranžman sa MMF-om, da se dereguliraju radni odnosi, uvođenjem fleksibilnog radnog vremena, da su u Grčkoj pogođene sve strukture, a naročito mediji, te da su prestali izlaziti ugledni dnevni listovi. Dakle, objektivno, Grčka se nalazi u velikoj ekonomskoj krizi, a novoformirana Vlada nacionalnog jedinstva je, zbog očekivanja pomoći izvana, prinuđena donositi brojne restriktivne mjere.
Istovremeno, gospodarska je kriza zahvatila Italiju i Portugal. U Italiji sindikalna središnjica CGIL, najveći talijanski sindikat, zbog mjera kojima je cilj bio uštedjeti 45,5 milijardi Eura, pozvao je i proveo generalni štrajk u saobraćaju i javnim djelatnostima, što je rezultiralo i smjenom Vlade Silvija Berlusconija. Primjere iz Italije slijedili su i Sindikati Portugala. Zbog najavljenih mjera štednje u Portugalu su 24. studenog 2011.g. Sindikati proveli opći štrajk u javnom prijevozu zbog čega je 121 od ukupno 140 komercijalnih letova nacionalne kompanije TAP bio otkazan. U zamjenu za štednju, Vlada očekuje zajam Europske unije i MMF-a za konsolidiranje svojih nacionalnih financija.
Nije mnogo bolje niti u ostalim članicama EU. Sve provode restriktivne mjere štednje zbog održavanja stabilnosti ekonomije i Eura. Čak su i umirovljenici u Njemačkoj pogođeni krizom. Oni umirovljenici koji su čitav radni vijek uplaćivali u mirovinske fondove, a imali su male plaće, danas jedva preživljavaju od mirovine. Naime, rigidna povezanost uplata doprinosa i visine mirovine vodi tome da dio umirovljenika koji su čitav radni vijek uplaćivali doprinos danas žive u siromaštvu. Među njima su nerijetko i samostalni poduzetnici koji ne uplaćuju u mirovinski sustav i nisu dio mirovinskog sustava Njemačke. U Njemačkoj ni državni službenici ne uplaćuju u mirovinski sustav nego se njihove mirovine financiraju iz državnog proračuna. Kada država prolazi ekonomske teškoće, sve se to održava na ove umirovljenike.
Teška ali i odgovorna vremena
Kratki pogled na dio problema u našem okruženju daje naslutiti da ni Hrvatski radnici u budućnosti neće biti pošteđeni bolnih rezova štednje i stečenih prava. Naprosto, Vlada koja preuzima dužnost, nema na raspolaganju veliki manevarski prostor.
Ovisni smo o kreditnom rejtingu, zbog velikih dugova, o ulaganjima, o izvozu, ali, najvećim dijelom o ozbiljnosti kojom ćemo se uhvatiti u koštac sa nedostacima kojih smo i sami svjesni. Kao što se već sada može prepoznati kod političara odmak od predizbornih obećanja zbog odgovornosti koje su svjesni, tako i Sindikati i svi građani trebaju prihvatiti odgovornost. Odgovorno ponašanje znači sudjelovanje, a ne samo golo i jalovo kritiziranje.
Teškoće koje danas pritišću EU, a i mi smo postali njezin sastavni dio, nisu vanjske teškoće koje će doći i proći kao kiša. Radi se o dubokim i teškim, strukturnim ekonomskim teškoćama, koje se mogu promijeniti samo naporom svih subjekata u društvu, kroz socijalni dijalog i društvenu odgovornost u slijedećim godinama, možda desetljećima. Kod nas je situacija to složenija, jer se mijenjaju akteri na političkoj sceni, jer se oni sa socijalnim partnerima tek trebaju sresti i dogovoriti način suradnje.
Poziv Sindikata upućen sadašnjoj Vladi da provede sporazum oko referenduma sklopljen sa bivšom Vladom vjerojatno neće biti realiziran. No u tom slučaju ne treba kriviti sadašnju Vladu, jer je taj Sporazum za nju već povijest. No, Sindikati bi iz toga trebali izvući pouku. Takve povijesne greške se ne bi smjele ponavljati, jer će donijeti gubitak povjerenja u Sindikate i puno štete sindikalnom pokretu u cjelini.
Normalno je da Sindikati uvijek očekuju poziv od druge strane. No, situacija je takva da poziv ne treba čekati. Treba prije svega analizirati sebe i svoje redove, nametnuti se, biti aktivan socijalni partner koji očekuje, ali je spreman i na odgovornost. Samo tako izbjeći će se razarajući sukobi kada i kod nas dođu na red bolni rezovi zbog neminovne štednje, kao u našem susjedstvu.
