Porezni moral podrazumijeva obvezu kompanija, bez obzira na vlasništvo, koje ostvaruju u svom poslovanju dobit u pojedinoj državi da na tu dobit toj državi plaćaju porez. Tako bi nacionalne države i njihovi stanovnici ostvarivali financijska sredstva za ulaganje u sve one djelatnosti koje sprječavaju opasne klimatske promjene i narušavanje eko-sustava, ali i mogućnost veće brige za siromašne i za tako bitno (u zadnje vrijeme najbitnije) javno zdravstvo.
Da je kojim slučajem porezni moral prisutan, u mnogim zemljama bi bilo dovoljno respiratora i mjesta u bolnicama za sve oboljele od koronavirusa, pa bi liječničke odluke ostale pošteđene neetičkih načela u ostvarivanju pomoći u preživljavanju. No, iako je od pojave zadnje ubojite svjetske pandemije (španjolske gripe) prošlo više od 100 godina, a svijet je ušao u IV. tehnološku revoluciju, u epidemiološkom pristupu širenja zaraze nije se promijenilo gotovo ništa. Socijalna distanca tada i sada, najvažniji je oblik borbe protiv zaraze. Zašto je tako i zar tako mora biti? Zar je novac važniji od ljudskog života?
Tehnike „poreznog planiranja“ multinacionalnih kompanija
O plaćanju poreza na dobit u pojedinim nacionalnim državama počinje se više govoriti uglavnom za vrijeme izbora, ali s njima te priče i završavaju. Iako je i prije bilo mogućnosti nelegitimnog bogaćenja u svijetu, te su se mogućnosti znatno povećale globalizacijom poslovanja, nastankom velikih multinacionalnih kompanija, koje koristeći digitalnu tehnologiju ostvaruju ogromne prihode i dobit na koju plaćaju minimalne poreze ili je iznose u tzv. slobodne, nerezidentne države, kao Kajmanski otoci, Bermude i sl., te tako izbjegavaju plaćanje poreza na dobit. U uvjetima digitalnih tehnologija stvorena je i kovanica „digitalna ekonomija“ koja donosi višestruku dobit. Zbog toga, sve multinacionalne kompanije prilikom širenja svojeg poslovanja višestruko ulažu u „planiranje poreza“ prilikom ulaska, a manje u ostale resurse. To im je omogućeno postojećim propisima koje je prije 100 godina donijela Liga naroda i koji se, nažalost, kao i „socijalna distanca“ u širenju pandemije, primjenjuju i danas. Tu ne postoje nikakvi izuzeci jer je porezni nemoral sredstvo za nadmetanje moćnih na štetu manjih i slabijih, kako država, tako i pojedinaca.
Nemoral nema nacionalni predznak, prisutan je svugdje u svijetu
Multinacionalne kompanije djeluju na mnogim tržištima (hrvatsko, talijansko, španjolsko) i uobičajeno pružaju usluge građanima tih zemalja koje su nezamjenjive u njihovom životu (npr. Samsung, HUAWEI). Propisi iz međunarodnog poreznog prava, iz doba dvadesetih godina prošlog stoljeća, do danas se nisu mijenjali. Pravila i načela koja su osmišljena u doba ekspanzije industrije čelika, primjenjuju se i danas, u IV. tehnološkoj revoluciji. Mnogi se pitaju kako je to moguće? Da bi neka država mogla oporezivati dobit multinacionalnih kompanija, bilo bi neophodno da na teritoriju te države multinacionalne kompanije budu „fizički“ prisutne osnivanjem i registracijom trgovačkog društva, podružnice i slično. Ako toga nema, onda država u kojoj djeluju multinacionalne kompanije postaje samo potrošačko tržište i nema pravo oporezivanja dobiti multinacionalnih kompanija, bez obzira na to o kojim se iznosima radi. Pitanje Googla i njegovog djelovanja u Europi je i sada aktualno pitanje. Otvaranjem tržišta taxi usluga, proširio se UBER, koji svoju dobit iznosi u Nizozemsku u kojoj je sjedište društva, a ovdje, gdje posluje, ne plaća porez na dobit. Ima i mnogo drugih, još eklatantnijih primjera. Ponekad je dobit multinacionalnih kompanija veća i od proračuna pojedinih država u kojima djeluju pružajući potrošačke usluge. Pri tome treba naglasiti da multinacionalne kompanije prilikom širenja na tržište Europe, Azije ili druge kontinente, pomno biraju zemlje u kojima će plaćati, ako već moraju, što manji porez na dobit (Nizozemska 5% , Mađarska 9%, Indija 35% i dr.), ili se odluče na osnivanje tzv. off shore tvrtki (bez ikakvih aktivnosti i bez zaposlenih) u koje prebacuju dobit i uopće ne plaćaju porez.
Kako svijet reagira na porezni nemoral?
Povijesno gledano, a u ovoj pandemiji koronavirusom potvrđeno, svijet bogatih podržava vrijednosti koje nisu na korist zajednice, zaustavljanja klimatskih promjena, očuvanja zdravlja i života. Svakodnevni prosvjedi protiv epidemioloških mjera u mnogim bogatim zemljama govore da je svijest o tome što znači „imati“ važnija od onoga što znači „biti“.
Iako su mnogi vjerovali da će ova pandemija promijeniti svijest čovječanstva, za sada to nije vidljivo. Dakle, liberalni pristup, koji je nametnuo liberalni kapitalizam, na pijedestal stavlja novac i samo novac, bez obzira na cijenu koju plaća ljudski rod. To je jedan od razloga. Drugi je razlog u tome što manje države otvaraju širom vrata multinacionalnim kompanijama jer tako žele osnažiti potrošačko tržište i ubiranjem PDV-a osigurati novac za razvoj. Treći je razlog što zajednice država kakva je i Europska unija, nemaju jedinstvenu politiku oko poreza na dobit (jer se države ne mogu oko toga složiti zbog vlastitih interesa, a nerijetko jedna drugoj niskim porezima na dobit otimaju investitore), pa sve završava na raspravama, ali se ništa ne mijenja. Pri tome je važno istaknuti da se upravo iz poreza u državnom proračunu formiraju sredstva za javne usluge (zdravstvo, socijala, kultura, znanost, obrazovanje), pa tako porezi postaju porezni instrumenti brojnih politika nacionalnih država od javnog zdravstva do socijale. Osim toga, ovakav pristup slabi i porezni moral običnih građana koji nerijetko, kada mogu, izbjegavaju plaćanje poreza na dobit.
Jedini način da se porezni nemoral stavi pod bilo kakvu kontrolu bio bi u zakonodavnoj reformi poreznog sustava, ako se, naravno, oni koji odlučuju (imaju novac) nakon 100 godina s tim slože, ili u iskoraku država kojima je porezni moral važniji od bogaćenja.
