Svrha tehnološkog napretka je da čovjeku olakša život te da ga oslobađa od obveze rada, sve da se čovječanstvu omogući usmjerenje obrazovanju, znanosti i razvoju viših univerzalnih vrednota, a s krajnjim ciljem općeg blagostanja.
No, do danas se čovjek nije oslobodio rada. Naprotiv, iako je višak rada neupitan, jer milijuni ljudi dnevno ostaju bez posla, istovremeni su zahtjevi poslodavaca za produženjem radnog vremena. Zašto? Kapital voli kontroliranu nesigurnost i vojske nezaposlenih, jer tako ruši cijenu onih koji još rade istim i većim tempom. Liberalni zakon ponude i potražnje ovdje se ostvaruje u najgorem obliku. Stvoriti što veću ponudu nezaposlenih i što manju potražnju za njima. Tada cijena rada mora pasti. I pada…
Čovječanstvo je krenulo u pogrešnom smjeru, trenutna kriza je najbolji putokaz da se mora okrenuti.
Gledano sa filozofskog aspekta ali i s aspekta razvoja čovječanstva: razvoj tehnologije, automatizacija i robotizacija proizvodnih procesa trebala je omogućiti da se svaki čovjek u što većoj mjeri oslobodi od obveze rada. To je preduvjet da se usmjerimo prema obrazovanju, znanosti i razvoju viših univerzalnih vrednota na putu prema općem blagostanju. Tehnološki razvoj dosegao je tu razinu, ali mi ne idemo u tom putu, štoviše teze mnogih znanstvenika i filozofa o razvoju tehnologije kao putu u opće blagostanje ušutkane su.
Tehnološka revolucija je već provedena
Grafička djelatnost najbolji je primjer tehnološkog razvoja: priprema se obavlja na kompjuteru, putem CTP-a ploče za tisak direktno idu na strojeve beskrajnih kapaciteta. Mnogobrojna zanimanja su izumrla, a tiskare koje su ne tako davno zapošljavale tisuću radnika, sada isti i veći posao obave sa njih dvjestotinjak. Isto vrijedi za autoindustriju, proizvodnju namještaja, kućanskih aparata, ma baš sve industrije. Graditeljstvo više ne poznaje nikakve granice. Jedan građevinski stroj mijenja tisuću ljudi s krampom u ruci, a mnogi današnji građevinski pothvati su nepotrebni, suludi i u isključivoj funkciji perverznog luksuza. Brzina, količina i načini transporta su neusporedivi s onima prije sto godina. Informatička revolucija neusporedivo je ubrzala sve uredske i administrativne poslove. Internet je povezao cijeli svijet…
Dakle, tehnološki razvoj je dosegao razinu koja omogućava idući korak, no čovječanstvo stoji čak se okreće natrag. Umjesto u blagostanje zakoračili smo u globalnu gospodarsku krizu, a ona je nastala jednostavno jer sadašnja populacija jednostavno više ne može potrošiti onoliko koliko trenutno može proizvesti. Nekolicina prebogatih već ima sve, a siromašni si ne mogu priuštiti ni osnovne, a kamoli bezbroj nepotrebnih proizvoda.
Već se moglo skratiti radno vrijeme
Zar je logično da, uz smanjenje narudžbi i uz opće smanjenje potrebe za ljudskim radom kao direktne posljedice tehnološkog razvitka, zaposleni radnik i dalje mora raditi osam sati dnevno i više? Nije. Logično je zaključiti da ljudski rad više nije potreban u tolikoj mjeri, pa se dnevni, tjedni i godišnji rad svakog čovjeka može početi skraćivati. Razvijena tehnologija omogućuje.
Svjedočimo masovnim otpuštanjima radnika jer više za njih nema posla. No ipak od poslodavaca dolaze zahtjevi da se radno vrijeme još produži. Oni traže se produženje radnog vremena, istovremeno otpuštaju milijune radnika. Masovnim otpuštanjima stvaraju se vojske nezaposlenih koji su spremni prihvatiti bilo kakav posao pod bilo kakvu cijenu, samo da prežive. Istovremeno oni još zaposleni “sretnici” rade i prekovremeno. Zaposleni su u stalnom strahu da ne ostanu bez posla, zaključuju da im može biti i gore, pa se ne usude boriti za veća radna prava, naprotiv pristaju na smanjenja dosadašnjih prava, sve samo da ne ostanu bez posla. Društvo se polarizira na one koji rade previše i one koji uopće nemaju posla.
Umjesto da izborimo nova prava, branimo ona koja su davno stečena. Na očigledno smanjenje potrebe za čovjekovim radom uzrokovano tehnološkim napretkom, odgovor mora biti da se preostali posao podijeli ravnomjerno na sve građane. Tako neće mrava i cvrčaka koji se danas sve oštrije gledaju, a uskoro će se mrziti i ratovati.
Kraći radni dan i kraći radni tjedan, uz istovremenu ravnomjernu preraspodjelu preostalog ljudskog rada na sve radno-sposobne građane.
Skraćenje radnog vremena i ravnomjerna preraspodjela preostalog rada imala bi samo pozitivne učinke. Povećao bi se broj zaposlenih a smanjio broj nezaposlenih. Povećao bi se broj onih koji ostvaruju prihode a time i broj aktivnih potrošača. Pozitivan učinak na državne financije bio bi siguran. Smanjile bi se naknade za nezaposlenost i druga socijalna davanja, jer bi nestale mase nezaposlenih i socijalno ugroženih. To bi oteretilo bruto plaće, jer bi veći broj zaposlenih ravnomjernije punio državne kase, a manji broj bi ih praznio. Smanjio bi se broj umirovljenika, a posebno milijuna prerano otjeranih u mirovine. Oni su umirovljeni iako su još desetak godina trebali puniti mirovinske fondove, a ovako ih počinju prazniti desetak godina prerano. Tu je šteta dvostruka (dvadeset godina).
Kapital blokira pozitivne promjene
Sve je navedeno toliko je prirodno i logično da se već trebalo dogoditi. Ali nije. Nije se dogodilo jer predatorskom kapitalu i poslodavcima (a trebalo bi mnoge nazvati “poslokradljivci”) izuzetno odgovara veća stopa nezaposlenosti i socijalna nesigurnost. Kapital obožava kontrolirane mase nezaposlenih i stalnu nesigurnost, kako bi rušio cijenu rada onih koji još rade sve većim tempom. Kapitalistički zakon ponude i potražnje ovdje se ostvaruje u najgorem obliku. Stvoriti što veću ponudu nezaposlenih radnika uz istovremenu što manju potražnju za njima. Cijena rada se urušava. Kapitalisti postaju kraljevi đungle, a radnici plijen kojeg ima na izobilje i sve ga je lakše uloviti. Eksploatacija preostalih radnika je još veća, a nezaposlenost i dalje raste. Što je nezaposlenost veća, veća je eksploatacija onih koji još rade. Kraja ovom žrvnju nema.
Zato unatoč smanjenju potrebe za ljudskim radom, unatoč otpuštanjima milijuna radnika kapital i dalje traži produženje radnog vremena.
Novi ciljevi i nove bitke
Osmosatno radno vrijeme bio je zahtjev temeljen na proizvodnoj tehnologiji prije više od 100 godina. Taj zahtjev ne bismo trebali braniti, jer je on odavno zastario.
Vrijeme je da čovječanstvo, a ne malobrojna oligarhija, osjeti sve blagodati koje mu treba donijeti zvjezdani tehnološki razvoj. Stoga, umjesto u obranu sadašnjih prava, radnici ali i cijelo društvo treba preuzeti ofenzivu i tražiti skraćivanje radnog vremena. Treba tražiti kraći radni dan i tjedan uz istovremenu ravnomjernu preraspodjelu preostalog ljudskog rada na sve radno-sposobne građane. Radno vrijeme mora se dalje skraćivati i čovjek se mora dodatno osloboditi od obveze rada na putu prema općem blagostanju svih. Današnje tehnologije to omogućuju, samo kapital i oligarhija iz sjene to ne dopuštaju.
Vrijeme je za nove ciljeve, nove borbe. Naš je neoprostivi poraz, ako ostanemo samo na pobjedama naših djedova!
