Europska unija ne može povećavati konkurentnost na globalnoj razini, s jeftinom radnom snagom, bez socijalnih prava, niti može išta uraditi s idejama o društvu znanja.
Ugledni slovenski ekonomist, prof. dr. sc. Jože Menciger, nedavno je dao medijima opširan intervju, u kojemu govori o aktualnim ekonomskim problemima Europske unije, njenoj sudbini i tzv. “kraju povijesti”. Prenosimo najvažnije naglaske iz toga intervjua.
Strahujem za sudbinu Europske unije
Kazavši da i dalje strahuje za sudbinu EU, najprije zbog kaosa koji bi nastao ako bi se Unija raspala, Menciger to ne bi želio, iako u vječnost EU i u “kraj povijesti” ne vjeruje. Zašto? On smatra da je pogrešno stavljati u prvi plan javni dug. Naime, javni dug je posljedica, a ne izvor problema. Veliki javni dugovi posljedica su onoga što se događalo desetljećima, a to su: preraspodjela domaćeg bruto proizvoda između rada i kapitala na štetu rada, seljenje industrijske proizvodnje u Kinu, stvaranje tražnje kreditima, napuhavanje financijskih balona, izmišljanja novih financijskih “proizvoda”… Jedino je u Grčkoj došlo do bezglavog trošenja države. Samo za Olimpijske igre u 2004. godini potrošeno je 10 milijardi eura. U drugim zemljama EU javni dug je rezultat spašavanja iz situacije koja je stvorena različitim oblicima hazardiranja privatnog sektora, u čemu su participirale banke. Ono što bi EU trebala uraditi jest preispitivanje svojih strateških usmjerenja, koja su pogrešna.
Mnoge nove financijske “proizvode” treba proglasiti prevarama, a jedan dio igrama na sreću. Politika štednje, o kojoj govori EU, situaciju samo pogoršava. Na sreću, ono što EU priča, ona obično ne ostvaruje. Jedan od temelja održivosti EU je upravo činjenica da se ona ne pridržava vlastitih pravila i fraza, kada to ne ide. Upravo to radi EU s “novim paktom o stabilnosti” – on će u stvarnosti biti brzo zaboravljen, uzrokujući pad BDP-a.
A što se tiče krilatice “Europa na dva kolosijeka”, to je blaži naziv za raspad Europske unije.
Globalizacija je za EU opasnost, a ne prilika!
To je na neki način proglasila u svojoj strategiji EUROPA 2020, koja je inače tipičan birokratski papir, u kojem se kao cilj postavlja zaposlenost. Globalizacija u toj strategiji postaje problem sličan starenju stanovništva. Naime, osnovni problem suvremenog društva nije nedostatak proizvoda, nego nedostatak rada, odnosno radnih mjesta. Da bismo neutralizirali efekte tehnološkog napretka, moramo izmišljati nove i nove usluge. No, postoje granice povećavanju udjela usluga u BDP-u. EU kao cjelina te je granice već prestigla. Spas treba tražiti u reindustrijalizaciji i deglobalizaciji na razini EU. Male zemlje tu ne mogu mnogo uraditi, jer one u ekonomskom smislu riječi nisu države, nego regije EU. Izgubile su sve ekonomske atribute državnosti: odlučivanje o novcu, porezima, ekonomskom sustavu, granicama.
Kada prodaješ sve proizvodno bogatstvo, postaješ radna snaga, a ona je u sadašnje vrijeme nekakav repromaterijal!
Tvrtka koju preuzima multinacionalka postaje efikasnija, no ta efikasnost koristi prvenstveno vlasnicima. Drugo, posredni efekti prodaje proizvodnog bogatstva nisu samo pozitivni; naprotiv, oni su većinom negativni. Treće, sasvim je prirodno da vlasnici uzimaju profit, zbog toga i investiraju, pa nastaje velika razlika između BDP-a koji je stvoren u zemlji i BNP-a koji dobivaju stanovnici. U Irskoj ta razlika iznosi 18 posto BDP-a. Četvrto, odljev kapitala (profita) iz istočne Europe je u posljednje tri godine četiri puta veći od priljeva kapitala (stranih direktnih investicija). I to je prirodno u krizi. Ne treba se previše zavaravati ni rastom na bazi izvoza. Na tome se zavarava čitav svijet. Svi bi izvozili, ali kuda? Nije problem proizvesti, već prodati.
Nažalost, u suvremenoj privredi, u kojoj je rast određen tražnjom, a ne ponudom, drastično i brzo smanjivanje deficita i poticanje rasta i zapošljavanja ne mogu se ostvariti. Računanje da će privatni sektor porasti i zaposliti one koji su izgubili posao u javnom sektoru, čista je iluzija. Formalno, najveći javni dug imaju Japanci: 200 posto vrijednosti BDP-a, no Japanci dug vraćaju Japancima, uz kamatnu stopu i rast blizu nule, tako da je teret duga samo mala preraspodjela BDP-a među Japancima.
