Neki poslodavci na svojstven način tumače institut Preraspodjele radnog vremena kako bi “fleksibizirali” radno vrijeme, pa u zadnji čas pozivaju radnike da ostanu raditi duže ili ih šalju kući prije prestanka radnog vremena. Nema mjesta takvom postupanju, a ono je često posljedica ležernog odnosa rukovodnog kadra prema planiranju radnog vremena. Naime, preraspodjela radnog vremena nije ništa drugo nego modificirani raspored ugovorenog radnog vremena i bez obzira kakav on bio raspored mora postojati i biti poznat radniku unaprijed.
Drugačiji raspored radog vremena
Članak 47. Zakona o radu (Narodne novine 149/09) određuje institut Preraspodjele radnog vremena. U stavku 1. daje se definicija preraspodjele radnog vremena:
“Ako narav posla to zahtijeva, puno ili nepuno radno vrijeme može se preraspodijeliti tako da tijekom jedne kalendarske godine u jednom razdoblju traje duže, a u drugom razdoblju kraće od punog ili nepunog radnog vremena, na način da prosječno radno vrijeme tijekom trajanja preraspodjele ne smije biti duže od punog ili nepunog radnog vremena.”
Dakle preraspodjela radnog vremena nije ništa drugo nego
drugačiji raspored uobičajenog-ugovorenog radnog vremena
, na način da radno vrijeme u jednom
periodu traje duže a u drugom kraće
(ili obrnuto, ili čak naizmjenice) da bi se u cijelom referentnom razdoblju opet
svelo na prosječno ugovoreno radno vrijeme
. Bitno je da se radno vrijeme na kraju razdoblja svede na prosjek.
Preraspodjela se najčešće vrši u odnosu na puno radno vrijeme od 40 sati tjedno (npr. ako radnik ima radno vrijeme od 40 sati tjedno, moguće je da on 3 mjeseca radi 48 sati tjedno, a 3 mjeseca 32 sata tjedno, pa će na kraju razdoblja od 6 mjeseci njegovo radno vrijeme opet biti svedeno na prosjek od 40 sati tjedno), ali ona je moguća i kod radnika kojima je puno radno vrijeme kraće (npr. 35 sati tjedno), kao i kod radnika koji rade u nepunom radnom vremenu (npr. 20 sati tjedno). U svim slučajevima rad u preraspodijeli, duži ili kraći, mjeri se u odnosu na uobičajeno odnosno ugovoreno radno vrijeme pojedinog radnika, a provodi se tako da radnik u jednom periodu radi duže od svojeg ugovorenog radnog vremena dok u drugom periodu radi razmjerno kraće od istog, tako da se njegov fond sati u konačnici opet svede na redovno ugovoreno radno vrijeme.
Kao što je iz navedene odredbe vidljivo
maksimalno trajanje cijele preraspodjele jest kalendarska godina
. Pored toga stavak 8. određuje da
razdoblja s dužim radom od redovnog radnog vremena mogu trajati najviše četiri mjeseca,
te da ih se kolektivnim ugovorom može odrediti do šest mjeseci.
Granice preraspodjele tjednog radnog vremena
Ako je radno vrijeme preraspodijeljeno, ono tijekom razdoblja u kojem traje duže može trajati najviše četrdeset osam sati tjedno (članak 47. stavak 4.). Dakle u pravilu tjedno radno vrijeme u preraspodijeli može trajati najviše
48 sati tjedno, pri čemu iznad te granice ne smije biti određen niti prekovremeni rad
.
Iznimno, je moguće ovu granicu podići do
56 sati tjedno
, ali isključivo
kolektivnim ugovorom
te da uz to radnik dostavi poslodavcu
i pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad
(stavak 5). Radnik koji ne pristane na rad duži od četrdeset osam sati tjedno, ne smije zbog toga trpjeti štetne posljedice (stavak 6). Kad sam poslodavac određuje preraspodjelu, dužan je na zahtjev inspektora rada, uz detaljan plan preraspodjele, priložiti popis radnika koji su dali pisanu izjavu o pristanku na rad duži od 48 sati tjedno (stavak 7.).
Obvezna najava radniku
I kod preraspodjele mora postojati raspored radnog vremena, on je samo drugačiji. Kriva su shvaćanja da preraspodjela radnog vremena služi fleksibilizaciji radnog vremena na bazi dnevnih potreba poslodavca. Preraspodjela je institut namijenjen prvenstveno poslodavcima kod kojih je posao
sezonskog karaktera
i kod kojih je jasno izražena potreba za dužim radom u jednom periodu, te za kraćim radom u idućem periodu (turizam, građevina i sl.). Moguće je uvesti preraspodjelu i u kratkim periodima izmjena povećanih i smanjenih opsega posla, na mjesečnoj ili čak tjednoj bazi, ali to nikako ne može biti na bazi dnevnih promjena potreba za radom.
Članak 46. Stavak 2. Zakona o radu određuje da poslodavac mora obavijestiti radnike o rasporedu ili promjeni rasporeda radnog vremena najmanje tjedan dana unaprijed, osim u slučaju hitnog prekovremenog rada (viša sila i sl.). Dakle dnevni i tjedni
raspored radnog vremena mora biti unaprijed poznat svakome radniku bar tjedan dana unaprijed
– i kod preraspodjele radnog vremena. Možda bi i bilo moguće kolektivnim ugovorom ili sporazumom skratiti razdoblje prethodne obavijesti (npr. na 4 dana), no sigurno je da to poslodavac ne može učiniti samostalno. Dakle i raspored rada u preraspodijeli mora biti radniku unaprijed poznat.
Određivanje preraspodjele
Članak 47. u stavku 2. određuje da se preraspodjela radnog vremena prvenstveno određuje
kolektivnim ugovorom ili sporazumom radničkog vijeća i poslodavca
. Ako preraspodjela nije određena na taj način može je odrediti i
sam poslodavac ali tada je dužan unaprijed utvrditi plan preraspodijeljenog radnog vremena s naznakom poslova i broja radnika
uključenih u preraspodijeljeno radno vrijeme, te takav plan preraspodjele prethodno dostaviti inspektoru rada.
Visina plaće
Zakon o radu u članku 47. stavak 3. izričito određuje da se
preraspodijeljeno radno vrijeme ne smatra prekovremenim radom.
Naime, kad se planirana preraspodjela radnog vremena provede u potpunosti, višak i manjak odrađenih sati se niveliraju – svedu na prosječno redovno radno vrijeme, dakle nema prekovremenog rada. Stoga radnik neće dobiti naknadu odnosno uvećanje plaće za prekovremeni rad. Radnik bi u cijelom periodu trebao primati svoju uobičajenu ugovorenu plaću, i kad radi duže i kad radi kraće, jer se fond sati unaprijed planira svesti na ugovoreni prosjek.
No, što ako bez krivnje radnika u planiranom razdoblju radnik odradi manje sati od ugovorenog prosjeka i ostane mu manjak sati. Radniku se ne bi smjela umanjiti plaća prema tom manjku sati, jer je poslodavac planirao radno vrijeme, pa se radi o prekidu rada za koji radnik nije odgovoran i za koji slučaj članak 87. stavak 3. određuje da radnik ima pravo na naknadu pune plaće. S druge strane ako zbog rasporeda radnog vremena radniku ostane višak sati, odnosno radnik ne stigne iskoristiti svoje slobodne sate i dane, taj višak sati smatrao bi se prekovremenim radom i radnik bi imao pravo na naknadu uvećane plaće, jer preraspodjela nije izvršena u potpunosti. Također, ako bi radnik u periodima kad je trebao raditi kraće morao ostati raditi duže takav rad preko planiranog kraćeg radnog vremena trebao bi se smatrati prekovremenim radom.
Zaštićene kategorije
Trudnica, roditelj s djetetom do tri godine starosti i samohrani roditelj s djetetom do šest godina starosti te radnik koji radi u nepunom radnom vremenu
, može raditi u preraspodijeljenom radnom vremenu do 48 sati, ali samo
ako dostavi poslodavcu pisanu izjavu
o dobrovoljnom pristanku
na takav rad (čl. 47. st 11.).
Zabranjen je rad
maloljetnika
u preraspodijeljenom radnom vremenu koji bi trajao duže od osam sati dnevno (čl. 47. st 10.).
Ugovor o radu na određeno vrijeme
za poslove koji se obavljaju u preraspodijeljenom radnom vremenu, sklapa se u trajanju u kojem radnikovo prosječno radno vrijeme mora odgovarati ugovorenom punom ili nepunom radnom vremenu (čl. 47. st 9.). Pri sklapanju ugovora o radu na određeno vrijeme poslodavac mora voditi računa da radni odnos ne prestane prije što radnik ostvari rad u kraćem vremenu kako bi se radno vrijeme niveliralo.
