U očekivanju datuma ulaska u veliku zajednicu zemalja članica Europske unije, nastavlja se serija napisa o pravima radnika u kontekstu prava u njoj. Ovaj članak posvećen je radnim uvjetima s posebnim osvrtom na radno vrijeme (puno i skraćeno, odnosno, nepuno) i intenzitet rada radnika. Pitanja vezana uz radne uvjete, intenzitet rada te očuvanje zdravlja radnika na ljestvici su najvećih prioriteta u politici zapošljavanja Europske unije.
Četvrto Europsko istraživanje o radnim uvjetima (EWCS), koje je 2005. godine provela Europska zaklada za poboljšanje životnih i radnih uvjeta (Eurofound) dalo je podatke iz kojih je vidljivo da su pitanja vezana uz radne uvjete, intenzitet rada te očuvanje zdravlja radnika na ljestvici najvećih prioriteta u politici zapošljavanja Europske unije. Glavni cilj EWCS-a je pružiti pregled stanja radnih uvjeta u zemljama članicama EU i ustanoviti opseg i vrstu promjena koje utječu na radnu snagu i kvalitetu rada. Nakon ovog istraživanja provedenog 2005.g. Eurofund je izvršio daljnju analizu po ključnim pokazateljima značajnim za politiku zapošljavanja, u kojemu se došlo do značajnih povezanosti po pojedinim praćenim elementima.
Povećani intenzitet rada
Jedna od ključnih tema ovog istraživanja bila je radno vrijeme i intenzitet rada te njihov utjecaj na društvo i tržište rada u cjelini. Ovo istraživanje se bavilo prirodom intenziteta rada te načinima mjerenja tog intenziteta. Nalazi su pokazali da postoji snažna veza između intenziteta rada i loših radnih uvjeta, bilo da su oni fizički ili psihološki. U kontekstu politike, radno vrijeme u EU je već nekoliko godina dominantna tema, ali istovremeno i vrlo kontroverzna u odnosu na predložene revizije Direktive 2003/88/EZ o određenim aspektima organizacije radnog vremena poznate pod nazivom „Direktiva o radnom vremenu„. U prosincu 2008. godine, Europski parlament odbio je usvojiti zajednički stav o ovoj direktivi do kojega su države članice došle u lipnju 2008.godine, nakon nekoliko godina zastoja u pregovorima. Istovremeno, u raspravi se često pojavljuju teme kako su globalizacija i ciljevi Lisabonske strategije vezani za konkurentnost i gospodarski rast, ujedno pospješili i intenzitet rada. Tako je intenzifikacija rada također postala tema za raspravu, jer je istraživanjem potvrđeno da se povećani intenzitet rada koji je dokazan devedesetih godina i dalje održao, odnosno, da početkom novog tisućljeća nema znakova njegovog usporavanja, bez obzira na uvođenje novih tehnologija. Iako stalno zadržavanje visokog intenziteta rada može narušiti održivost rada i direktno smeta težnjama politike EU-a ka visokoj kvaliteti rada i visokoj stopi zapošljavanja. Smanjivanje intenziteta rada posebnih skupina radnika pomogli bi da se postigne cilj Smjernice EU-a za zapošljavanje broj 18: „Podrška aktivnom starenju, uključujući odgovarajuće uvjete rada, poboljšano zdravstveno stanje (sposobnost za obavljanje posla), te primjerene poticaje za rad i odvraćanje od ranog umirovljenja.“
Što je intenzitet rada
Jedan od istaknutih načina za ublažavanje utjecaja velikog intenziteta rada na radnike je socijalna podrška na radnom mjestu. Pitanje je: Što je uopće intenzitet rada? Različite studije ovisno o interesnoj skupini, ovaj pojam različito definiraju. Najčešće se definira kao „rad u brzom tempu, bez pauza i odmora„. Vezano uz definiciju intenziteta rada, neki su zaključci uvijek permanentni i ne ovise o interesnim skupinama i načinu mjerenja intenziteta rada. Temeljem njih, može se reći da intenzitet rada ima veliku cijenu, kada su posrijedi zdravlje i sigurnost na radnom mjestu. Unatoč takvim pokazateljima intenzitet rada se godinama ne smanjuje, jer neki radnici ili skupine radnika isti doživljavaju kao priliku za zaradu ili razvoj karijere. Međutim, brzi tempo rada se ne može trpjeti dugoročno, jer radnicima nedostaje vremena za izobrazbu, pa pritom njihova kvalificiranost često postaje žrtvom intenzivnog radnog procesa. Provedeno istraživanje je pokazalo da intenziviranje rada ne obuhvaća veće skupine radnika koje intenzivno rade dugoročno sve vrijeme, nego se takav rad odvija parcijalno, obično u nestabilnim organizacijama, dio radnog vremena. Ne postoji jasan europski dokaz koji bi upućivao na trend smanjenog intenziteta rada u Europi, iako se o tome često raspravlja. Danas je jasno da je pojačani intenzitet povezan s novim oblicima organizacije koje uvode nove metode upravljanja i nove informacijske i komunikacijske tehnologije.
U odnosu na istraživanje radnog vremena, pokazatelji ukazuju da je jaka povezanost radnog vremena sa spolom, zemljom i zanimanjem. U svim zemljama članicama EU prema istraživanju žene odrade manje radnih sati od muškaraca, uz značajne razlike među zemljama. Razlike su također velike kad je u pitanju skraćeno ( nepuno ) radno vrijeme, u kojem su zastupljenije žene. Radno vrijeme također znatno varira u odnosu na skupinu zanimanja. Dokazano je da prekomjeran rad, odnosno, intenzivno radno vrijeme loše utječu na usklađenje poslovnog i privatnog života. I prekomjeran rad i skraćeno radno vrijeme međutim, negativno utječu na primjerene radne uvjete.
U 25 zemalja EU samozaposlene osobe predstavljaju 16% ukupno zaposlene populacije. Takvi radnici često rade suviše intenzivno i prekomjerno i izvan uobičajenog radnog vremena, ali im je način dolaska do posla u odnosu na druge zaposlene, lakši. Dokazano je da samozaposlene osobe koje imaju zaposlene radnike rade intenzivnije od onih koji to nemaju.
Ni (pre)skraćeno radno vrijeme nije bajka
Iz navedenog je vidljivo da se zemlje članice EU razlikuju po intenzitetu radnog vremena i po radnim uvjetima. Kad se govori o pojmu „skraćeno radno vrijeme“, misli se uglavnom na nepuno radno vrijeme poznato kao fleksibilno, za koje se smatra općenito da povećava udio žena na tržištu rada. Međutim, zanemaruje se činjenica da je kvaliteta takvog rada niža, da su često fiksni troškovi takvog rada visoki, a da radnici koji tako rade imaju smanjene mogućnosti za napredovanje. Zabrinjava podatak da je udio rada žena u skraćenom (nepunom) radnom vremenu 32%, a udio muškaraca 8%. Dok se taj udio kad muškaraca primjećuje u najmlađoj i najstarijoj skupini radnika, kod žena je on stalan.
Vratiti razuman intenzitet rada
Što se temeljem navedenih istraživanja u EU predlaže u budućnosti?
– Za ograničavanje negativnih posljedica intenzivnog rada trebalo bi unaprijediti loše osmišljenu organizaciju rada, odnosno, smanjiti loše funkcioniranje organizacija.
– U budućnosti je neophodno razviti takve instrumente kojima će se moći procijeniti i pratiti intenzitet rada, kvaliteta rada, te produktivnost organizacije na makro i mikro razini.
– Prekomjeran rad povezan je sa lošim radnim uvjetima, a istraživanja su pokazala da je to slučaj osobito onda kada tjedno radno vrijeme prelazi 48 sati tjedno. Tjedno radno vrijeme od 45-48 sati također je povezano sa lošim radnim uvjetima. Velike su razlike između država članica u odnosu na prekomjeran rad žena, što ukazuje na činjenicu da su pravne pretpostavke i velike kulturne razlike važan faktor u obavljanju suviše intenzivnog i prekovremenog rada.
– Vidljivo je da stalno promicanje skraćenog (nepunog) radnog vremena također nije zdrav način poboljšanja radnih uvjeta. Vrlo kratko radno vrijeme također nije povezano sa dobrim radnim uvjetima. Ovi radnici, koji kraće rade, imaju loše psihološke radne uvjete, ograničenu socioekonomsku integraciju i slabe profesionalne mogućnosti.
– U modernim organizacijama u kojima tempo rada ovisi o vanjskoj potražnji, smanjen je broj ozljeda, te bi u buduće istraživanje trebalo uključiti ovu povezanost radi novih standarda.
– Obzirom da je kvaliteta rada i i zapošljavanja i dalje središnja tema EU-ove politike zapošljavanja, u budućnosti bi trebalo istraživanje usmjeriti na mogućnost razvijanja indeksa kvalitete rada koji bi bio primjeren i za praćenje uvjeta rada.
Sve navedeno ukazuje na to da će RH ulaskom u EU, neovisno o drugima, sama kreirati politiku zapošljavanja, kvalitetu rada i radnih uvjeta. Sindikati u tome imaju priliku da nametnu stavove kojima će se izbjeći negativnosti opisane u provedenom istraživanju. Na sindikatima je odgovornost da se izbalansiraju uvjeti između želje za zaradom i stvaranjem kvalitetnih uvjeta rada na radnim mjestima. Moguće je i jedno i drugo, ako se izbjegnu zamke prevelikih apetita za profitom, kako na osobnoj, tako i na kolektivnoj razini.
