Da bi ostvarilo svoju svrhu za radnika i poslodavca, radno vrijeme mora biti unaprijed poznato – mora se znati njegov početak i kraj. Stoga svako radno vrijeme treba biti unaprijed raspoređeno, a njegov raspored mora biti pravovremeno poznat. U protivnom nema smisla ni govoriti o radnom vremenu.
Radno vrijeme
Člankom 42. stavak 1. Zakona o radu (Narodne novine 149/09) određeno je da je radno vrijeme vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac. Radnik mora planirati svoje ostale obveze i odvojiti svoje slobodno vrijeme da bi mogao doći na posao, obavljati ili barem biti spreman obavljati svoje poslove, te se vratiti s posla. Stoga je nužno da radniku unaprijed bude poznato njegovo radno vrijeme, zbog čega mora postojati unaprijed najavljeni raspored radnog vremena. To je potrebno i poslodavcu kako bi mogao organizirati svoje poslovne procese.
Obavijest o rasporedu radnog vremena
O rasporedu radnog vremena govori članak 46. Zakona o radu, te u stavku 1. određuje da se mora odrediti dnevni i tjedni raspored radnog vremena, te da se on određuje propisom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu, a ako nije određen na te načine o njemu odlučuje poslodavac pisanom odlukom.
Stavak 2. određuje da poslodavac mora obavijestiti radnike o rasporedu ili promjeni rasporeda radnog vremena najmanje tjedan dana unaprijed, osim u slučaju hitnog prekovremenog rada (viša sila i sl.). Dakle dnevni i tjedni raspored radnog vremena mora biti unaprijed poznat svakome radniku bar tjedan dana unaprijed, pa čak i kod prekovremenog rada (iznimka je samo hitni prekovremeni rad).
Svi poslodavci okvirno odrede radno vrijeme, kroz određivanje radnih dana u tjednu i određivanje trajanja samog radnog dana, te u slučajevima smjenskog rada odrede početak i kraj svake smjene. No to nije dovoljno. Svaki radnik treba znati svoje radno vrijeme unaprijed! Česte su povrede u određivanju i obavještavanju pojedinog radnika o njegovom radnom vremenu, pogotovo u smjenskoj proizvodnji. Neki poslodavci ne obavještavaju pravovremeno radnika kada on točno treba doći na posao (u koliko sati, u kojoj smjeni, pa čak ni koji dan). Također ne obavještavaju ih ni do koliko sati će raditi, a događa se da radnike pošalju ranije kući naravno uz napomenu da će to odraditi neki drugi dan. Sve su to primjeri povreda vezanih uz raspored radnog vremena, jer taj raspored treba biti jasno određen i radniku poznat najmanje tjedan dana ranije. Radno vrijeme se ne smije olako mijenjati, samo da bi poslodavac ležernije organizirao poslovne procese.
Vrijedna novina u Zakonu o radu jest propisivanje ovih povreda kao prekršaj poslodavca. Zakon o radu u članku 294. stavak 1. točka 26. određuje da će se poslodavac kazniti novčanom kaznom od 61.000 do 100.000 kuna ako radnika ne obavijesti o rasporedu ili promjeni rasporeda radnog vremena najmanje tjedan dana unaprijed (osim u slučaju hitnog prekovremenog rada), a prema stavku 2. odgovornu osobu čeka kazna od 7.000 do 10.000 kuna.
U situacijama u kojima poslodavac kasni s obaviješću o radnom vremenu savjetujemo da radnik ipak odradi posao, ako je to uopće razumno moguće, a da se poslodavac upozori na počinjenu povredu te ako je potrebno i prijavi državnom inspektoratu.
Fleksibilizacija rada u smjenama
Novi Zakon o radu uvodi novinu koja omogućuje fleksibilizaciju radnog vremena kod rada u smjenama, no i tu raspored radnog vremena mora biti pravovremeno poznat – tjedan dana unaprijed.
Prema članku 46. stavak 3. kod poslodavca kod kojeg je to potrebno zbog procesa rada organiziranog u smjenama, puno ili nepuno radno vrijeme ne mora biti raspoređeno jednako po tjednima, te se u tom slučaju puno ili nepuno radno vrijeme utvrđuje kao prosječno tjedno radno vrijeme unutar razdoblja od četiri mjeseca, pri čemu odstupanje od punog radnog vremena (40 sati tjedno) ne smije iznositi više od dvanaest sati mjesečno. Stavak 4. određuje da u tom slučaju radnik može raditi najviše četrdeset osam sati tjedno. Dakle, samo kod rada u smjenama, radno vrijeme može imati određena odstupanja i to tako da radno vrijeme u tjednu može porasti do 48 sati, no unutar jednog mjeseca smije nastati višak od najviše 12 sati, a fond sati mora se potpuno izjednačiti u roku 4 mjeseca (na 40 sati). Stoga se ne može dogoditi da bi radnik iz tjedna u tjedan radio po 48 sati, jer on u svakom mjesecu može ostvariti samo 12 sati viška, a pored toga unutar 4 mjeseca svi sati se moraju svesti na prosjek (od 40 sati), pa će raspored radnog vremena morati imati i podjednake faze u kojima će radnik raditi kraće. Ovime se priznaje praksa rada u smjenama, kada se zbog izmjena smjena događa da radnik u jednom tjednu ima višak smjena-sati, a u drugom tjednu manjak smjena-sati.
Ponavljamo, i ovakav raspored radnog vremena mora biti unaprijed poznat i najavljen radniku. Fond sati mora na kraju razdoblja biti niveliran odnosno sveden na prosjek. Stoga stavak 5. istog članka određuje: ako je istekom četveromjesečnog razdoblja prosječno tjedno radno vrijeme bilo duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena, rad duži od punog odnosno nepunog radnog vremena smatra se prekovremenim radom. Dakle, ako radniku istekom četveromjesečnog razdoblja ostane višak sati to će se smatrati prekovremenim radom. Također, i rad preko granice od 12 sati viška mjesečno smatrao bi se prekovremenim radom, jer prelazi dopuštene okvire ove iznimke.
Na kraju, stavkom 6. određena je zaštita maloljetnih radnika kojima se raspored punog radnog vremena ne smije utvrditi duže od osam sati dnevno.
