Sve veći broj poslodavaca, zbog gospodarskih teškoća i nelikvidnosti nije u mogućnosti radnicima isplaćivati plaće u punom iznosu, a ne žele otkazivati ugovore o radu. Zato se odlučuju smanjiti plaće radnicima, donošenjem odluke o isplati minimalne plaće dok se stanje ne popravi, kažu.
Zakon o radu (čl. 12.) propisao je da se ugovor o radu sklapa u pisanom obliku, a jedan od bitnih uglavaka je i plaća, odnosno “osnovna plaća, dodaci na plaću te razdoblja isplate primanja na koja radnik ima pravo”. Moramo znati da je ugovor o radu dvostrano obvezujući pravni akt koji nastaje suglasnošću volja ugovornih strana poslodavca i radnika o svim elementima radnog odnosa, tako postoji i suglasnost volja o plaći. Slijedom navedenog, odredbe ugovora o radu mogu se mijenjati samo uz suglasnost ugovornih strana (radnika i poslodavca) pa poslodavac ne bi smio jednostranom odlukom mijenjati ugovorne odredbe, a tako ni odredbe o visini ugovorene plaće.
Kada poslodavac zbog nelikvidnosti ili drugih gospodarskih razloga, nije u mogućnosti isplaćivati plaću u ugovorenom iznosu, može radnicima predložiti smanjivanje plaće, odnosno izmjenu ugovora o radu s nižom plaćom. Pritom mora poštovati odredbe Zakona o minimalnoj plaći o visini minimalne plaće.
Ne prihvati li radnik ponuđenu izmjenu, poslodavac može (čl. 115) pokrenuti postupak otkazivanja s ponudom izmijenjenog ugovora o radu s nižom plaćom, navodeći kao opravdani razlog za otkaz gospodarske razloge. U tom slučaju postupak otkazivanja jednak je kao u svakom drugom slučaju redovitog otkaza bez krivnje radnika. Ne prihvati li radnik ponudu, prestaje mu radni odnos, uz uvjete koje propisuje Zakon o radu (otkazni rok, otpremnina).
I u slučaju da radnik prihvati ponudu poslodavca, pridržava pravo pred nadležnim sudom osporavati dopuštenost takvog otkaza.
