Pad liberalizma
Da bi izbjegle krah burzi i zamrzavanje tržišta kredita koji mogu zaraziti sve privredne aktivnosti, američke su vlasti napustile akcije pojedinačnih spašavanja. Rukovođeni jednim cjelovitim planom, Henry Polson, ministar financija, predložio je da država, tj. porezni obveznici, otkupi sumnjiva financijska potraživanja u visini od 700 milijardi dolara. Usred izborne predsjedničke kampanje, američki Kongres mršti se pred takvim financijskim angažmanom, koji nema presedana i koji prijeti eksplozijom budžetskog deficita i novim udarom kredibilitetu dolara. Jedan senator je taj plan nazvao »financijskim socijalizmom, u kome nema ničega američkog.«
Desilo se, eto, da poslije 20 godina sjaja liberalnog kapitalizma i prave divinizacije tržišta, odjednom padne noć i svi se nađu u mraku: političari, bankari, financijski eksperti, ekonomisti, novinari. U mraku i strahu. Gdje i kako naći izlaz iz krize? Bez mnogo filozofije i ideologije, tvorci liberalnog modela kapitalizma, u ovim teškim vremenima, okrenuli su se državi. Znaju staro pravilo: država ne može usrećiti građane, ali im sigurno može pomoći u nevolji.
U donedavno neprikosnovenom ultraliberalnom ekonomskom modelu – država je optuživana da anahronim pristupom ekonomiji ograničava liberalizam u njegovoj težnji da blagodatima zaspe čitavo čovječanstvo. A taj je atavizam države pronalažen u njenoj težnji da još malo kontrolira financijske tokove i da od banaka traži malo opreza u zaštiti uloga i štednje građana. Ta je država stalno i svuda mučila liberale dosadnom navikom da porezom progoni uspješne i bogate. I tako ih sputava u razvoju.
A sada se pojavila nova riječ u rječniku liberala: nacionalizacija! Mada, moramo priznati, u međuvremenu se desilo nešto strašno – financijski krah! A on može da se proširi na ukupnu ekonomiju. Dakle, cijelome sistemu prijeti propast! Nacionalizacija je jedina stvar koja preostaje kada su sva tržišna rješenja iscrpljena. Naime, kada se prijeđe u kritični prag, svi se tržišni mehanizmi pokreću u istom smjeru. Poslije izvjesnog vremena to je sistem koji nema nikakvu protivtežu. Kao što špekulativni mehanizmi proizvedu strahovit rast cijena, rast transakcija i ne manji rast rizika za vrijeme ekspanzije, oni u recesiji proizvode kumulativni pad cijena i urušavanje svih segmenata tržišta. Tu stihiju može ograničiti samo država.
Radnici su stavljeni u uvjete surove konkurencije
U ranim 90-im ultraliberalni model nameće financijsku deregulaciju i kroz razvoj tržišne ekonomije i globalizaciju preusmjerava nacionalna bogatstva u korist uskog kruga odabranih. Srednja klasa se pauperizira. Sve je manje bogatih, ali su sve imućniji, i sve je više siromašnih, koji su u sve težoj situaciji.
Nove globalne tehnologije, ubrzanje prometa i geografsko proširivanje ultraliberalnog sistema temeljno su promijenili odnos vlasnika sredstava za proizvodnju i radnika. Svi su zaposleni stavljeni u uvjete surove konkurencije: rast produktivnosti, imigracija i izmještanje. Jer – ultraliberalni model nameće duplu stegu: s jedne strane pritisak na cijene, što je posljedica opće konkurencije, a s druge strane, pritisak pritisak dioničara na troškove, koji zahtijevaju rentabilnost uloženoga kapitala i sve više profita. Između pada cijena i rasta produktivnosti, između čekića i nakovnja, nalaze se zaposleni i plaće. I upravo su plaće postale glavna varijabla za prilagođavanje napregnutim uvjetima poslovanja. Tome pritisku nema kraja.
Nagrađujući kapital nauštrb rada, amputiraju se ogromna sredstva iz normalnog ekonomskog ciklusa: kupovna moć zaposlenih se smanjuje, a rast prihoda dioničara neće podržati potrošnju, jer bogati, uglavnom, već imaju sve.
Zanemarivanje solidarnosti i odustajanje od težnje k općem blagostanju pokazalo se velikom greškom. Od 1945., pa do sredine 80-ih godina, solidarnosti je bilo, financije su bile pod kontrolom i nije bilo niti jedne velike ekonomske krize. Liberalizam i globalizacija poremetili su ravnotežu u raspodjeli novostvorenih vrijednosti između rada i kapitala (u poslijeratnom periodu iznosio je 70:30 u korist rada).
Čini se da je sada došlo vrijeme – poslije propasti ultraliberalnog modela – da se ekonomija i financije vrate u službu čovjeka. To neće ići lako, a još manje bezbolno. Prije nam nezaposlenost, smanjivanje nadnica, povećanje satnice u okviru radnoga tjedna, snažan pritisak na postojeću razinu radničkih prava i, naravno, juriš na sindikate. Sve će to biti omotano u istu oblandu: deregulacija, fleksibilnost, konkurentnost. Nitko ne pita – dokle?
