U ozračju gotovo svakodnevnih prosvjeda i marširanja izazvanih teškom gospodarskom i socijalnom zbiljom, socijalna prava radnika u EU nekima se čine kao nedostižan vrhunac, a drugima kao beskrajna rupa u koju ne žele upasti. U moru posve suprotstavljenih parola, prosvjedujući zajedno, marširaju sljedbenici „radničke borbe“ i „bloka solidarnosti“ u namjeri da sutrašnjicu učine boljom, svaki na svoj način. Socijalna prava se svima čine kao nikada ostvareni ideal kojima svi radnici i svi ljudi streme. Socijalna prava ne predstavljaju samo veće plaće, veće mirovine, bolju zdravstvenu zaštitu, ona predstavljaju sinonim za bolji i pravedniji svijet. Stoga nije čudno što se o socijalnim pravima radnika puno govori i piše, a naročito u kontekstu očekivanja od EU kada i RH postane njezina punopravna članica. Da bi se bolje razumjela ta očekivanja koja gotovo svi imaju, potrebno je kratko opisati razvoj socijalnog modela EU.
Rimski ugovor
U povijesti Europske unije socijalna dimenzija europske suradnje ima sve značajniju ulogu u razvoju gospodarstva. U Rimskom ugovoru kojim je 1957. godine osnovana Europska ekonomska zajednica govori se: “države članice prihvaćaju potrebu za stvaranjem boljih uvjeta rada i boljeg životnog standarda radnika, kako bi se omogućila njihova usklađenost i održavanje postignutih poboljšanja. One smatraju da će takav razvoj proizaći ne samo iz funkcioniranja zajedničkog tržišta, što će pogodovati usklađivanju socijalnih sustava, nego i iz postupaka predviđenih ovim Ugovorom, kao i iz usklađivanja odredaba utvrđenih zakonima, propisima ili upravnim mjestima” (stranica 99 Ugovora, poglavlje 1: Socijalne odredbe, članak 117.).
Iako je već tada primarni cilj Europskih zajednica bio stvaranje jedinstvenog tržišta, vidljivo je da je i socijalna dimenzija suradnje imala svoje mjesto, te se postupno razvijala i jačala uključujući i kasnije donošenje jedinstvenih propisa. Pravna stečevina na području socijalnih prava radnika je dio zakonskih propisa zajednice koji uključuju ugovorne odredbe, propise, direktive, odluke i druge zakonske mjere, deklaracije i rezolucije kojima se jednoobrazno definira socijalna politika EU.
Povelja Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika
Slijedeći korak koji je ujedno i najvažniji za socijalna prava radnika u EU, uslijedio je donošenjem Povelje Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika (Strasbourg, 09. prosinca 1989.g.). Ona je predstavljala najznačajniji iskorak prema priznavanju socijalnih prava, a usvojena je da bi se osigurala socijalna dimenzija u procesu osnivanja unutarnjeg tržišta, kako je to prethodno propisano Jedinstvenim europskim aktom 1986.g. Povelja Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika utvrđuje dvanaest područja u gospodarskim i socijalnim pravima radnika/pojedinaca: sloboda kretanja, zapošljavanje, nagrađivanje, bolji uvjeti života i rada, socijalna zaštita, sloboda udruživanja i kolektivnog pregovaranja i ugovaranja, strukovna izobrazba, jednak tretman za žene i muškarce, informiranje, savjetovanje i sudjelovanje radnika u donošenju odluka, zdravstvena zaštita i sigurnost na radnom mjestu, zaštita djece i adolescenata, starijih osoba i invalida.
Ugovori Europske unije
Razvoj socijalne dimenzije Europske unije također se može vidjeti u njezinim ugovorima koji su pravna stečevina na području socijalnih prava. Ugovor o Europskoj uniji (Ugovor iz Maastrichta ) sadrži Protokol o socijalnoj politici (Protokol 14). U članku 1. Protokola ponovo se utvrđuje da će “Zajednica i države članice imati za ciljeve poticanje zapošljavanja, boljih uvjeta života i rada, odgovarajuće socijalne zaštite, dijaloga između uprave i radnika, razvoja ljudskih resursa u cilju trajno visoke zaposlenosti i suzbijanje isključivosti.“
Akcijski programi i strategije
U cilju stalnog promicanja socijalnih ciljeva u EU, periodično se pokreću razni akcijski programi. Nakon što je socijalna dimenzija postala dio razvojne strukture buduće Europske unije, još je 1974.g. izrađen prvi Socijalni akcijski program za promicanje socijalnih ciljeva, koji su bili sažeti u tri glavna područja: ostvarivanje potpune i bolje zaposlenosti u Zajednici, bolji uvjeti života i rada i veća uključenost uprave i radnika u donošenju gospodarskih i socijalnih odluka zajednice i radnika u poduzećima.
Usporedo sa objavom Lisabonske strategije 2000.g. objavljena je 10-godišnja gospodarska strategija EU, kao prvi Plan za socijalnu politiku (2000-2005) koji osigurava sveobuhvatan i usklađen pristup u koordiniranju socijalne politike u članicama EU. Drugi petogodišnji plan (2005-2010) imao je cilj unaprijediti promicanje socijalne Europe u globaliziranoj ekonomiji.
50-godišnja socijalna politika
Dakle, socijalna politika Europske unije razvija se više od 50 godina, te je u tom razvoju obuhvatila slijedeća područja: koordinaciju sustava socijalnog osiguranja, jednake mogućnosti i jednak tretman, primjenu otvorenog modela kooedinacije na području socijalne zaštite, rješavanje stalnih demografskih i drugih izazova EU, uključujući starenje, siromaštvo, borbu protiv socijalnog isključenja, korporativnu socijalnu odgovornost, socijalni dijalog, zakon o radu i mjere za zdravlje i sigurnost.
Financijski instrumenti za ostvarivanje ciljeva socijalne politike integrirane u gospodarstvo su mnogi, a najvažniji je Europski socijalni fond osnovan Rimskim ugovorom prije 54 godine.
Povelja o temeljnim pravima EU
U kontekstu snažne socijalne politike u EU valja naglasiti i Povelju o temeljnim pravima EU (Službeni list C 303, 14. prosinca 2007.g.) koja određuje određena osnovna prava državljana EU uključujući gospodarska i socijalna prava. Povelju je usvojilo Europsko vijeće u Nici 2000.g. Ona u jednom dokumentu objedinjuje građanska, politička, gospodarska i socijalna prava koja su ranije navedena u različitim međunarodnim, europskim i nacionalnim dokumentima, uključujući europske ugovore, sudsko pravo Suda pravde EU, te Konvencije Vijeća Europe (socijalnu povelju Vijeća Europe potpisanu u Torinu 1961.g. ). Glava IV. Povelje priznaje solidarnost uz pravo na rad kao temeljno pravo Unije. Priznaje pravo radnika na informiranje i savjetovanje u poduzeću, pravo na kolektivno pregovaranje i ugovaranje, pravo na djelovanje, uključujući i pravo na štrajk, pravo na zaštitu od neopravdanog otkaza, pravo na radne uvjete kojima se čuvaju zdravlje i sigurnost radnika, pravo na uređivanje radnog vremena i na odgovarajući dnevni i tjedni odmor, te na godišnji odmor. Zabranjuje se rad djece, pri čemu je dječja dob definirana kao najniža dob za završetak obveznog školovanja, štiti se materinstvo i pravo na plaćeni roditeljski dopust, utvrđuje se pravo na socijalnu pomoć vezanu za stanovanje, te se jamči zdravstvena skrb za one koji nemaju dovoljno sredstava u skladu sa pravilima utvrđenim nacionalnim zakonima i zakonima Zajednice. Isto tako, jamči se visoka razina javnog zdravstva, zaštite okoliša i zaštite potrošača.
Glava VII. definira područje primjene Povelje navodeći da se njezine odredbe odnose na institucije i tijela Unije uz poštivanje načela supsidijarnosti, te na države članice kada primjenjuju pravo Unije. U pogledu opsega zajamčenih prava, članak 52. utvrđuje da svako ograničenje pri ostvarivanju prava priznatih ovom Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštivati bit tih prava.
Socijalni model ostaje i u krizi
U razvoju socijalne politike EU kao savjetodavno tijelo sudjeluje Europski gospodarski i socijalni odbor (EESC) koje služi kao mjesto savjetovanja na području socijalne politike te donosi mišljenja o europskom socijalnom modelu i programe socijalne politike (Socijalna agenda).
U uvjetima ekonomske krize, EU se ne odriče socijalnog modela. Kriza predstavlja novi izazov za razvoj gospodarstva s naglaskom na socijalni napredak. Nacrt gospodarske strategije EU 2020 izrađene za razdoblje 2010-2020. usmjerena je na pomoć konkurentnom socijalno-tržišnom gospodarstvu u Europi s većim naglaskom na daljnji razvoj europskog socijalnog modela. U daljnje razvoju socijalnog modela u EU socijalni dijalog je jedan od glavnih razvojnih stupova socijalno odgovornog poduzetništva i poštenog tržišnog natjecanja. U ostvarivanju strateških ciljeva EU predviđena je stalna koordinacija sa zainteresiranim stranama na nacionalnoj razini država članica.
Iz opisanog socijalnog modela EU vidljivo je da isti ima snažnu osnovu u prošlosti i realne, dostižne ciljeve u budućnosti. Isti predstavlja strukturu čiji doseg se odnosi na sve članice EU.
Naša socijalna prava ne smanjuju se zbog EU
Prema tome, ulaskom RH u EU ne može se smanjiti socijalna sigurnost radnika, jer su temeljni izvori socijalnih prava radnika dokumenti EU. Pravnom stečevinom, odnosno, njihovim preuzimanjem u nacionalno zakonodavstvo, socijalna sigurnost radnika neće biti više predmet uskih interesnih skupina kao što je to često bio slučaj. Politička razmišljanja o vremenu ulaska u EU kao elementu ovisnom o izborima, nemaju stvarnog uporišta.
Prema dokumentima EU, nacionalni izbori nisu ključni za ulazak u EU, ali su ključne reforme i usklađenje nacionalnog zakonodavstva sa pravnom stečevinom EU. Kroz borbu za industrijsku demokraciju na radu sindikati su često isticali dokumente EU kao izvore prava. Njihovi dosezi su vrlo blizu. Radnici i sindikati su vrlo blizu svojim stremljenjima, ulasku u EU. To su dugoročni ciljevi koji su nastali izgradnjom ciljanog, socijalno-tržišnog modela, a ne liberalnog kapitalizma. Biti u zajednici sa ostalima i RH će učiniti snažnijom državom.
