Stotine tisuća „migranata, pretežno mladih muškaraca iz džihadizmom zaraženih područja Afrike i s Bliskog istoka, organizirano i sistematski preplavljuju za otpor nesposobnu Europu. Europska unija je izgubila moralnu sposobnost da se toj invaziji odupre.“ Tako tvrdi dr. sc. Srđa Trifković, ekspert za pitanja islamskoga svijeta, u dva broja ”Geopolitike“.
Pogledi na sadašnju izbjegličku krizu dr. sc. Srđe Trifkovića su bliski stavovima vladama (Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska, itd.). Prenosimo dijelove iz opširnoga teksta dr. sc. Srđe Trifkovića.
Tko su migranti?
– Naravno, nema ni govora o nekakvim “izbjeglicama”. Kao prvo, riječ je većinom o dobro uhranjenim i odjevenim mladim muškarcima neizvjesnog porijekla (naravno, svi tvrde da su Sirijci), koji na svojim skupocjenim telefonima imaju GPS koordinate maršruta, k Zapadnoj Europi, koji raspolažu novcem i ponašaju se arogantno i nasilno ukoliko se neka zemlja drzne da im prepriječi put (npr.Mađarska). Kao drugo,”izbjeglica” je, prema međunarodnim konvencijama, nevoljnik koji se iz, npr. sirijske ili iračke ratne zone dokopa prve sigurne zemlje – Turske, Jordana, Libanona… Kada iz te sigurne zemlje krene dalje u potrazi za boljim uvjetima života, socijalnim stanovima i državnom pomoći, on nije izbjeglica, već migrant. Ovo se pravilo odnosi na bukvalno sve pripadnike invazicijskog vala koji tutnji ”balkanskom rutom”.
Ako se proces nastavi ovim tempom, do kraja godine bit će ih više od milijun. Zašto ti migranti ne idu za istovjernu Saudijsku Arabiju (52.000 dolara godišnji BND po glavi stanovnika), za Emirate, Bahrein, Kuvajt (71.000 dolara) ili Katar (143.000 dolara)? Sve su te totalitarne monarhije primile točno n i š t a sirijskih izbjeglica! Sve su one svesrdno poticale i financirale tvrde džihadiste uključujući Islamsku državu protiv sekularne vlade Bašara i Asada, čime su doprinijele nastanku egzodusa. Umjesto Zaljevu, preko svojih dobrotvornih organizacija, one usmjeravaju migrante Europi, gdje već postoji multimilijunska islamska dijaspora. Ciljevi te operacije su savršeno jasni.
Islamska era se računa od ”velike migracije” (hidžre), 622.g.
Islam svoju eru ne računa od rođenja svoga proroka, niti od početka njegove objave 610. godine nove ere. Islamska era se računa od ”velike migracije” (hidžre) Muhameda i njegovih sljedbenika iz Meke u Jatrib (Medinu), srpnja 622. godine. Fanatizirani migranti su u novoj sredini preuzeli vlast i uspostavili teokratsku diktaturu, gdje je Muhamed postao gospodar života i smrti. Istrijebili su lokalne Jevreje i koristili Medinu kao bazu za osvajanje Meke i ostatka Arabije. Model je od tada usavršen: islamska imigracija često je samo prethodnica oružanog osvajanja i pokoravanja tuđih teritorija.
U sadašnjem pokretu masa k Europi prisutan je istovjetan impuls. Zastrašujuće je vidljiv kolektivni osjećaj uljeza da s punim pravom dolaze u tuđe zemlje da budu svoji na svome. Nema ni traga pomisli da su u nekim drugim zemljama, čije zakone i norme treba poštovati, a prihvat tretirati kao privilegij, a ne kao apsolutno pravo. I oni, kao i stratezi ovoga pohoda u Ankari, Rijadu, Kataru i drugdje (Washingtonu), svjesni su da je tehnološka, kulturna i ekonomska snaga Europe samo fasada iza koje se krije krajnja moralna, duhovna i demografska slabost.
Proces samouništenja
Europa je u Drugom svjetskom ratu izgubila duhovnu i kulturnu supstancu. Potpomognuta Maršalovim planom, stari je kontinent uspio da se materijalno oporavi. Fokusirana na kratkoročnu dobit od jeftine radne snage, Europa je uvezla milijune muslimana i 960-ih i 1970-ih godina: Turke u Njemačku, Pakistance u Veliku Britaniju, Alžirce u Francusku, a mješavinu svih njih u zemlje Beneluksa i Skandinaviju.. Ni oni, niti njihovi potomci nikada nisu prihvatili norme, niti kulturne modele zemalja domaćina. Bez obzira odakle dolazili, ponašali su se na savršeno isti način: i s dubokom odbojnošću prema “nevjerničkom društvu”, u kome su stvarali svoje enklave i sprovodili svoja pravila i norme života.
Europa se prije više od jednoga stoljeća razboljela, kao što je to precizno uočio Osvald Špengler, a simptomi njene bolesti danas su očigledni u gubitku osjećaja za mjesto i historiju. Ovo ide ruku pod ruku sa širenjem EU kao transnacionalne hiper-države, zasnovane na ideologiji kulturnog marksizma i s demografskim kolapsom. Ključna je bila 2000. godina, kada počinje era europskog negativnog priraštaja kao odraz starosne strukture. Europa je otpočela novo stoljeće s manje djece nego odraslih u reproduktivnom dobu. Ovaj fenomen, koji demografi zovu negativnim momentumom, ukazuje da čak i kad bi žene vratile plodnost na dva djeteta u prosjeku, broj žitelja bi nastavio opadati.
Ovaj proces nema presedana: svijet nikada u povijesti nije iskusio mirnodopski negativni momentum takvih razmjera. Sadašnja imigracija ne može nadoknaditi gubitak…Naprotiv, ona ga samo pogoršava.
Migranti pripadaju jednom drugom svijetu
Ogromna većina migranata pripada jednom drugom svijetu. Svako poimanje slobode drugačije od ideala potpunog pokoravanja Alahovoj volji, za njih je bogohulna izmišljotina nevjernika. Sloboda u helenskom i eurokršćanskom smislu za njih je nemoguća i smrtni je grijeh. Slobodna volja je varka: Alah stvara i ljude i sva ljudska djela, oni su samo transmisija Alahove volje. Čovjek ništa ne može ako to Alah ne želi (Kuran, 2:163-165). Jedina svrha ljudskog postojanja jest služenje Alahu (Kuran, 5i:56), potčinjavanje njegovoj volji je totalno, neupitno. Što je pravedno i legalno, dobro i zlo, zavisi od objave i prorokovog primjera. Šerijat je eksplicitna negacija ideje prirodnog prava i morala. Kada islamska dijaspora prijeđe 25%, pravila igre se iz temelja mijenjaju jer preostalih 75% je podijeljeno idejno, politički, klasno i vjerski. Počinje faza udaranja temelja supremaciji (iskustvo Libanona).
Pobornici inkluzije i multikulturalizma
S početkom novoga milenija multimilijunska muslimanska dijaspora bila je uveliko etablirana, širom Europe. Duboko ogrezla u gađenju prema ”nevjerničkim” kulturnim i civilizacijskim modelima, ta je dijaspora odbila integraciju u društvo zemalja domaćina, ma koliko integracija bila slavljena od europskih pobornika inkluzije i multikulturalizma. Širom Europe nastali su getoizirani kvartovi, a potom i čitava naselja, u kojima Nijemci, Francuzi, Englezi, Nizozemci, Belgijanci i Šveđani nisu dobrodošli, niti su osobno sigurni, i gdje policija rado ne dolazi.
Istovremeno je s vrha, od strane političke i medijske elite, promovirana postmoderna ideologija, temeljena na multikulturalnom kultu. Elita svako upozorenje na desetine milijuna neasimiliranih, neprijateljskih uljeza i svaku težnju reafirmaciji identiteta, autentičnih europskih nacija demonizira kao rasizam i ksenofobiju. Tako, primjerice, poslije džihadističkog ubojstva Thea van Gogha, nizozemski ministar pravosuđa izjavljuje da su zahtjevi muslimana za ekskluzivnim zonama vlastite kontrole “savršeno legitimni” i da on nema ništa protiv zavođenja šerijatskog prava u njima. Ili, drugi primjer: poslije vala silovanja bjelkinja od muslimanskih imigranata u Skandinaviji, švedski ”ministar za integraciju” je izjavio da treba imati razumijevanja za počinitelje, jer ”moramo biti otvoreni i tolerantni prema islamu i muslimanima sada, da bi oni bili trpeljivi prema nama kada jednom postanemo manjina.”
Treća invazija je u tijeku, i ona – kao i prethodne dvije ide preko Balkana i preko Mediterana. Postoje tri bitne razlike: invazijske mase nisu naoružani džihadisti, već „azilanti“ pridošlice mogu računati na džinovsku infrastrukturu islamskih centara i enklava širom Europe. Također, vide da u samoj Europi nema političke volje, niti moralne snage da uljezi budu zaustavljeni. Kada jednom uđu, vise neće izaći. Rođeni Europljani, u ovoj sumanutoj, ali sveprožimajućoj paradigmi, krivi su za represiju samim svojim postojanjem. Stoga su dužni da imigrante svesrdno prihvate. Kompleks krivice ostat će na nedužnim rukama i neuprljanim savjestima.
